OVA CRNOGORKA MOŽE SVE: Nastavnica matematike osvaja medalje u maratonu, svira instrumente i slika…

Kovačević je dokaz da se uz dobru organizaciju sve može postići, a za naš portal objašnjava kako izgleda njen dan, otkud ljubav prema potpuno različitim oblastima, kao i ima li uopšte slobodno vrijeme.

Jelena crta od treće godine: Jelena Kovačević je pokazala sklonost ka likovnoj umjetnosti još od ranog djetinjstva. Uzimala je krišom papir i olovku, pa crtala ono što je okružuje. Iako je imala samo tri godine, majka je u njoj vidjela veliki potencijal.

“Majka je uvijek bila i još uvijek je moj najbolji kritičar. Kao malu je mene i brata stalno uključivala u više aktivnosti. Išla sam u muzičku školu gdje sam svirala klavir i gitaru,  na horu, bila klavirska pratnja gudačkom orkestru i orkestru gitara, a pohađala sam i časove solo pjevanja. Takođe sam išla u plesnu školu “Jet Set” gdje smo učili razne latino-američke plesove. Što se tice umjetničkih slika, izložbe svojih radova sam imala u okviru likovne radionice “Art duga”, objašnjava Kovačević.

Svestrana Kotoranka je vrlo brzo pokazala interesovanje i za muziku. Klavir je, priča nam ona, bio i ostao njena velika ljubav.

“Znala sam da po cijeli dan budem u muzičkoj skoli i da sviram bez prestanka. Učestvovala sam na mnogim takmičenjima iz klavira, gdje sam osvajala nagrade. Klavir je nešto što mi nikada neće dosaditi, i čemu se uvijek vraćam. Gitaru sam sasvim slucajno počela da sviram. Nakon tri mjeseca me je moj tadašnji profesor gitare Ranko Opančina poslao na takmičenje, gdje sam osvojila bronzu”, priča o svojoj ljubavi prema muzici.

Dešavalo se da bez pauze provede i do 20 sati nad radom koji je slikala. Kao djevojčica, često je zamišljala kako će jednog dana biti poznati pijanista u nekoj velikoj muzičkoj filharmoniji ili glumica u mjuziklima. Velika želja joj je bila da završi i likovnu i muzičku akademiju.

“Vidjela sam sebe uporedo u više umjetničkih oblasti, počev od slikarstva, muzike i glume”, ističe.

Njena majka je, pak drugačije vidjela njen životni put. Vremena su teška, a umjetnost nije djelatnost od koje se zarađuje sigurna kora hleba. Majčina velika želja je bila da  ona upiše  medicinu i postane doktor.

“Završila sam matematiku koja nije bila moj primarni plan, ali ne kajem se. Kroz svoje školovanje sam često išla na razna matematička takmičenja gdje sam uzimala dobre plasmane, i onda sam se na dan upisa za nju opredijelila. Ja se trudim da svojim đacima na svakom času pokažem njenu ljepotu i primjenjivost.  Na taj način mogu i oni da vide da ona i te kako može biti zabavna i zanimljiva, i da nije “bauk” kakvom je mnogi predstavljaju ”, objašnjava.

Ređa medalje u maratonu: No, tu se ne završava širok spektar Jeleninih interesovanja. Ona ređa medalje u maratonu, a sve je počelo sasvim slučajno prije tri godine.

“Tada sam odradila svoj prvi polumaraton sa društvom iz teretane koje me pozvalo da to odradimo zajedno. U tom trenutku sam trenirala boks, radila s tegovima, i bas nikakve povezanosti s dugoprugaskim trčanjem nisam imala. Pripremala sam se za svoju prvu trku koja je bila polumaraton svega dvije nedjelje. Tada sam ga istrčala, i rekla sam – nikada više”, prisjeća se ona.

Ipak, kako se sledeće takmičenje približavalo, osjećaj koji je imala u stomaku joj nije dao mira. U tom trenutku je odlučila – neće sjediti kod kuće dok ostali trče.  Tako je sve počelo. Danas, Jelena je dvostruka prvakinja ultramaratona od 50 kilometara, dva puta je bila viceprvak krosa na 800 metara, vice prvak na 400 metara i  1500 metara , a na više takmičenja je osvajala srebro ili bronzu.

“Za dugoprugasko trčanje glavnu ulogu igra psiha. Potrebno je takođe i pravilno rasporediti tempo u toku trke, i imati neku okvirnu ideju kako to trčati. Čovjek treba sve da radi prije svega iz ljubavi, a rezultati dolaze vremenom. Naravno, u redu je i ponekad odmoriti, ali se ne smije pretjerivati s tim”, govori ona.

Na pitanje koju oblast najviše voli, ona sliježe ramenima i govori da je jako teško odgovoriti na to, jer su “sve to njena djeca”

“Mislim da je to kod mene nekako periodično. Kada se zasitim jednog, pređem na drugo, i to tako ide u krug. Sve je stvar trenutnog osjećaja i toga čemu cu posvetiti više pažnje.

Jelenin cijeli dan ispunjen, a najbitnija dobra organizacija: Jelena tvrdi da se uz dobru organizaciju i ljubav prema svemu što radimo sve može postići.  Važno je, dodaje, i sticati radne navike od djetinjstva.

“Od malih nogu je kod mene postojao neki sličan raspored koji imam i danas, samo što se sada nalazim s druge strane profesorske katedre. Svakog radnog dana ujutru rano krećem u školu, i tamo sam otprilike do jedan sat popodne. Nakon škole obično odradim i neki privatni čas sa đacima iz drugih škola koji se spremaju za kontrolne i pismene zadatke iz matematike. Poslije toga obično pođem i odradim trening trčanja. S obzirom da sam maratonka, treninge dužine obicno radim vikendom sa mojim drugarima iz Atletskog kluba “Sparta” koje nam ne padnu psihički teško bez obzira na tempo, jer nam to trčanje ujedno dođe i kao zajedničko druženje. Večernje sate posvetim crtanju ili sviranju klavira i gitare. Počela sam da pišem svoju knjigu”, objašnjava.

Volja i upornost su njen glavni pokretač. Iako se dešavaju loše i nepredviđene situacije, bitno je istrajati do kraja.

“Moramo biti borci i reći sebi “ja to mogu, hoću, i moram”! Jaka psiha sve osvaja, i u tom slučaju ništa nije nemoguće. Posebno se ponosno osjećam kada mi đaci čestitaju na osvojenim medaljama i mjestima na raznim trkama, i kažu mi da sam im motivator koji ih pokreće da napreduju. Znači mi i kada mi kažu da su zbog mene zavoljeli matematiku kao nauku”, govori ona.

Kovačević vodi i zdrav stil života, te se trudi da svojim primjerom podstakne druge.

“Pazim šta jedem, i bitno mi je da hrana bude kvalitetna. Na nju nisam nikada žalila sto se novca tice. Ipak je izreka “u zdravom tijelu, zdrav duh” u potpunosti istinita. Mislim da svi koji se bave nekom vrstom sporta znaju koliko ishrana igra veliku ulogu u ostvarivanju dobrih sportskih rezultata i u samim performansima jednog sportiste”, ističe.

Slobodno vrijeme provodi sa porodicom u Kotoru: Kada neko ima toliko interesovanja i obaveza, teško je imati slobodno vrijeme. Ipak, Jelena i to postiže. Druži se sa ljudima koji imaju interesovanja slična njenima, a trke na koje ide sa prijateljima iz atletskog kluba su joj poput kraćih putovanja na kojima se dobro zabavi.

“Svaka promjena sredine nam dobro dođe, jer na taj način čovjek izbjegava mogućnost upadanja u monotoniju i kolotečinu svakidašnjice. Kad god je moguće svoje slobodno vrijeme provodim sa svojom porodicom koja je u Kotoru. Moje posjete nisu baš toliko česte, s obzirom da sam u toku školske godine konstantno u Podgorici, ali za raspuste sam kod njih”, priča.

Jelena za sada, planira da se bavi svim stvarima koje voli, jer one za nju, kaže, predstavljaju smisao života.

“Vremenom mozda ipak proberem jednu oblast koja ce mi biti primarna, sto ne znači da cu ostale skroz bataliti. One će i dalje biti tu. Smatram da ako neko želi da bude broj jedan, on ipak mora da se opredijeli za jednu stvar, i da hrabro korača ka svom cilju. Čovjek bez ambicija je čovjek koji ne postoji. Potrebno je svakog dana raditi na sebi i truditi se da budeš svoja bolja verzija. Na taj način se dolazi do uspjeha”, zaključuje svestrana Kotoranka priču za Portal Analitika.