Crna Gora nikada nije imala kult reprezentacije

Trend odlazaka igrača iz vaterpolo reprezentacije Crne Gore nije zaustavljen ni u 2018. godini – grupa momaka koji su rekli da je bilo dosta brojnija je za Aleksandra Radovića.

Krilni igrač “ajkula” tako se pridružio Darku Brguljanu, Nikoli Vukčeviću, te Vjekoslavu Paskoviću, koji je posljednje veliko takmičenje odigrao na Olimpijskim igrama 2016.

Radović je svakako najnoviji “slučaj” – selektor Vladimir Gojković je prije dvije noći poslije meča kvalifikacija za Svjetsku ligu sa Italijom otkrio da je iskusni Novljanin “izrazio želju da više ne igra za reprezentaciju”.

“To je moja odluka, a ne hir! Imao sam nekoliko sastanaka sa selektorom, ali nismo ništa riješili. Naše nesuglasice traju još od Olimpisjkih igara 2016. godine”, rekao je Radović za “Vijesti”.

Kakve nesuglasice – Radović nije želio da otkrije:

“Iz poštovanje prema reprezentaciji, državi koju sam predstavljao, saigračima, savezu…, ne bih u javnost iznosio detalje. Nikada to nisam radio, jer neke stvari jednostavno treba da ostanu među nama. Stojim iza svoje odluke, miran sam i potpuno čist, ali iskreno žalim što više neću igrati za nacionalni tim”, istakao je Radović.

Sa reprezentacijom je završio posljednjeg dana ljetošnjeg Evropskog prvenstva u Barseloni. Dakle, prije skoro tri mjeseca…

“Odluka je pala poslije Barselone. Nakon toga sam pričao sa selektorom. Želio sam da još jednom nastupim na Olimpijskim igrama, u Tokiju 2020. To bi mi bile treće Igre, ali moralo je da bude ovako”.

Vaterpolo savez Crne Gore je sve vrijeme ćutao – ili nije znao za odluku Radovića (što je zaista malo vjerovatno) ili joj nije pridavao važnost.

“Nije me za sve ovo vrijeme niko iz saveza kontaktirao. Iskreno, ne znam ni kako stvari tamo funkcionišu, ali samo želim da bude jasno da nikakve uslove selektoru nisam postavljao. Krivo mi je što me niko nije zvao da pita u čemu je problem, a reprezentativac sam više od 10 godina. Reprezentacija je nama igračima puno dala, dali smo i mi njoj, ali za sve ove godine savez u nekim situacijama nije znao da stane iza nas. Zato je ovo najbolja moguća odluka, iako mi je bilo veoma teško da je donesem”, kaže bivši igrač Jadrana, Partizana i Posilipa.

Radović u martu puni 32 godine – prostora za još nekoliko velikih takmičenja je sigurno bilo.

“Mislim da sam u dobrim godinama i da sam još mogao da ponudim. Prije svega, da doprinesem iskustvom i budem primjer mladim igračima čije vrijeme u reprezentaciji dolazi”.

“Morali smo da osvojimo više medalja”

Crna Gora je imala tri selektora u istoriji (Petar Porobić, Ranko Perović, sada Vladimir Gojković) i svaki je prošao isti put – osvajao je medalje, ali i imao velike probleme da ekipu zadrži na okupu.

“Definitivno je to uticalo na nastupe na nekim velikim takmičenjima i na rezultate. Možda se neko neće složiti, ali – nismo imali, a nemamo ni sada, kult reprezentacije”, jasan je Aleksandar Radović.

Postoji i meč u kapici “ajkula” koji Radović nikada neće prežaliti.

“Morali smo da osvojimo više medalje, imali smo kvalitet za to. Zaista imamo za čime da žalimo, a vjerujem da je svima u glavama izgubljena bronza na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. kada smo poraženi od Srbije. Do danas nisam pogledao snimak te utakmice, jednostavno ne mogu, ma ni pet minuta. Imali smo dobijen meč, igrali smo vjerovatno i najbolji vaterpolo. Definitivno najviše žalim za tom medaljom”, istakao je Radović koji je od 2015. član Hanovera.

“To je klub koji se razvija vjerovatno najbrže u Evropi. Od ekipe poluamaterskog nivoa smo došli do profesionalnog i postali konkurentni u Ligi šampiona. Sada je ovo klub u koji stranci žele da dođu, što nije bio slučaj ranije. Igraćemo na finalnom turniru Lige šampiona čiji smo domaćini, vjerujem da ćemo pokazati koliko vrijedimo. Priželjkujem da u Hanoveru završim karijeru”, zaključio je Radović.

Vijesti