NIKOLA JE RADIO ZA GADAFIJA, I PRIMAO 1.800 DOLARA: Kod nas je plata bila 8 eura, a on je bio pukovnikov lični krojač, evo kako je stekao njegovo poverenje

Najbolji promoter moje krojačke vještine bio je čuveni libijski predsjednik Muamer el Gadafi. Bijele košulje, dugačke toge i upečatljiva besprekorno bijela odijela koja su mu bila zaštitni znak, godinama sam šio za njega. I bilo mi je veliko zadovoljstvo da to činim.

Pukovnik je cijenio disciplinu, rad, znanje, obrazovanje, a bio je izuzetno pedantan. Presvlačio se i po pet puta dnevno, obožavao eleganciju, a svaki detalj morao je da bude savršeno na svom mjestu. Svaki porub, šav, dugme, rever – da “dubi”.

Ovako, za “Novosti”, priča Beograđanin Nikola Đekić (77), prisjećajući se, sa osmijehom, perioda kada je osamdesetih i devedesetih godina bio Gadafijev lični, rezidencijalni krojač. Sa mnogo poštovanja govori o pokojnom libijskom predsjedniku, bezbrižnim godinama koje je proveo u Tripoliju i ne krije da prateći aktuelna dešavanja, iskreno želi da Gadafijev sin Seif el Islam bude novi predsjednik Libije.

Prije nego što se uputio u Libiju, Nikola je stekao tri diplome – 1962. godine završio je krojački zanat, 1974. trgovačku, a ubrzo zatim i Visoku školu za aranžere. I posle pola vijeka šnajderskog zanata u rukama, i dalje svakodnevno šije u “Pendžeru mode”, u Ulici kralj Milana, gdje sa sestričinom Brankom Cvetković vodi neobičnu zanatsku radnju i trgovinu. Osim Nikolinih šubara, etno i jedinstvenih kreacija, ovdje se nude suveniri, tradicionalni motivi, koje izrađuju naši slikari, vajari i mnogobrojni domaći umjetnici.

U ispovijesti za list Nikola priča kako ga je prvi posao i početak rada za jugoslovensku vojnu industriju odveo do Tripolija i legendarnog Gadafija.

– Prvi posao sam dobio u konfekciji “22. decembar”, gdje sam šio oficirske i vojničke uniforme, a ubrzo sam krenuo da radim za Vojnu ustanovu “Jedinstvo” – sjeća se naš sagovornik. – Osamdesetih sam, radeći za “Jugoimport SDPR”, proveo 17 dana u Libiji. Tamo sam postavio naše eksponate za veliku izložbu vojnih uniformi. Baveći se tim poslom, upoznao sam mnogo oficira, generala i ljudi iz samog vrha jugoslovenske vojske, pa sam od njih saznao da Gadafi traži krojača.

Prijavio se i 1984. godine stigao u Bengazi. U vojnoj bazi 14 mjeseci je radio kao krojač za libijske vojnike. Godinu kasnije, ponovo odlazi da radi kao krojač, ali sada u rezidenciju libijskog vođe.

– Da bi me iskušao, u početku sam mu šio na desetine trenerki, pižama, razne garderobe – kaže Nikola. – Konačno, njegovo povjerenje “kupio” sam kada sam uspio da nabavim materijal baš u bijeloj boji, za kojim je on godinama tragao.

A, kada sam mu od njega sašio odijelo kakvo je zamišljao, bio je oduševljen. Sašio sam ih na desetine tokom rada za njega.

Posle američkog bombardovanja Libije 1986, kada se Gadafi sa porodicom sklonio u pustinju, sve njegovo lično osoblje, 19 odraslih sa sedmoro djece, a koje su listom činili Jugosloveni, vratilo se u domovinu.

– Situacija se smirila, a kako sam vremenom stekao veliko pukovnikovo povjerenje, od 1993. do 1998. godine bio sam u Libiji njegov lični krojač – priča Đekić. – Nas trojica krojača imali smo obavezu da brinemo o njegovoj garderobi. “Vrtjelo” se čak 14 veš-mašina dnevno. Njegova savršeno bijela posteljina prala se, sušila i peglala svakog dana. Tražio sam da se donesu nove veš-mašine, sušilice, valjkovi za peglanje i potpuno preporodio kamp u kom je živjela Gadafijeva posluga.

Kako naš sagovornik priča, osoblje je boravilo u kampu, u odlično opremljenim montažnim kućama, a gdje god bi Gadafi išao, u karavanima, osim žena i njegove vojne svite, pratilo ga je i cjelokupno osoblje.

– U apartmane u kojima je odsjedao, prvi sam ulazio da spakujem njegove stvari, a nosio sam prosječno oko 300 vješalica – priča Đekić. – Iz Beograda sam ponio i “Burde” za Gadafijevu suprugu Safiju, a bakšišima koje mi je ostavljala, nije krila oduševljenje mojim radom. Upoznao sam njegovo sedmoro djece i godinama živio uz njegovu porodicu. Bio je vrlo strog, ali posvećen otac.

Kaže ovaj krojač i da se sjeća da je bio izuzetno dobro plaćen za svoj posao. U vrijeme kada je u Libiji zarađivao oko 1.800 dolara, u Beogradu je mjesečna plata bila osam evra.

– Osjećao sam se sigurno u Libiji, a pamtim i pregršt anegdota i uspomena iz tog perioda – kaže Đekić. – Ispred vile u kojoj je Gadafi živio sa porodicom, u dvorištu na travi, imao je razapet šator, u kome je primao strane goste i delegacije. Pamtim momenat kada sam, baš tu u šatoru, vidio ulje na platnu koje sam uradio gledajući u malenu sličicu i poklonio mu. Tada je pozvao sinove da im pokaže kako jedan krojač ima dar za slikanje, koliko su važni rad, upornost i školovanje.

TURBAN

– Dok se pripremao za put u Čad, Gadafi je imao specijalni zahtev, da mu napravim turban zaštićen pancirom i rukavice koje se neće primjećivati na rukama, a da ga štite od zaraza – priča Đekić. – Zapravo, htio je da se dodatno obezbedi. Rukavice su bile od materijala nalik najlon čarapama i nisu se primjećivale, a turban je bio baš kakav je zamislio.

BOJALI GA SE I DIVILI MU SE

– Pred put u Libiju i rad za Gadafija, spremao nas je general Milan Daljević – priča Nikola. – Govorio nam je šta smemo, a šta ne. Ipak, libijski vođa je bio kontroverzna ličnost, koga su se bojali, ali mu se i divili. Libijci su u to vreme, pre nego što su se Amerikanci umešali da tobož reše stvar, bili srećni i živeli u blagostanju. Gadafi je mnogo uložio u podizanje standarda, obrazovanje, a apsolutno sve je bilo besplatno. Iškolovao je na jugoslovenskim fakultetima 20.000 mladih i 100 doktoranada. Svim mladim parovima je davao 50.000 dolara kada se venčaju, da započnu život.

dijaspora.news/Novosti/Bojana Caranović/Foto: EPA