MILAČIĆ: Organizatori protesta umjesto da ruše režim, kadriraju novu Vladu sa DPS-om

Polazeći od činjenice da u Crnoj Gori vlada nezapamćena politička kriza koja je dovela do masovnih građanskih protesta, ali i činjenice da je Prava Crna Gora te proteste u punom kapacitetu podržala, od prvog do poslednjeg, smatramo da imamo pravo, ali i obavezu prema sopstvenim biračima, ali i cjelokupne javnosti, da damo naš osvrt na sporazum koji su organizatori protesta ponudili opoziciji.

Naime, i pored očiglednih ideoloških razlika između naše političke partije i dijela organizatora protesta, ističemo da cijenimo njiihov doprinos u kanalisanju energije, ali i nezadovoljstva hiljada građana koji su izašli na ulice, podstaknuti aferom “Koverat” koja po svim parametrima počiva na nezapamćenoj korupciji i kriminalu.

Istovremeno, kao što je naša partija podložna javnoj kritici, tako i mi zadržavamo pravo da kritikujemo one pojave, procese, pa i činjenja za koja smatramo da nisu kvalitetni.

S tim u vezi, predloženi sporazum opoziciji, “Sporazum o budućnosti”, smatramo blago rečeno lošim rešenjem, ali i sumnjivim po više osnova.

Polazeći od početka postavljamo pitanje: zašto je pisanje sporazuma koji bi navodno trebao da predstavlja minimum dvadeset hiljada građana, ali u konačnom i sublimaciju svekolike i svenarodne opozicione misli, napisan pod očiglednim velom tajne, prije svega – netransparentno? U uvodu Sporazuma piše da “građani okupljeni na protestima” preko organizatora protesta sa opozicionim poslnicima “u dobroj vjeri zaključuju Sporazum o budućnosti”. Ko je pitao te građane za ovako osjetljiv predlog koji nudi niz veoma problematičnih stavova? Kada? Kako? Odakle pravo organizatorima da na ovaj način u usta svih okupljenih građana stavljaju ovako diskutabilne političke predloge?

Dakle, na bazi kog legitimiteta se desetak organizatora samoinicijativno naslanjaju, na bazi čega, kog foruma, koje javne rasprave i koje platforme su njih desetoro odlučili da predlože ovakav akt ispred 20 000 građana?

Treće, sada već navikli na promjene stavova, odluka, pa i datih obećanja organizatora, ipak pitamo: zbog čega se u tekstu sporazuma skoro pa upadljivo ne spominje jedan od prvobitnih zahtjeva građana – ostavka Mila Đukanovića? Suprotno, sporazumom se predlaže da u “Vladi građanskog jedinstva” jedna trećina ministara budu iz redova stranaka vladajuće većine. Ovo je, dakle, predlog Vlade sa DPS-om, partije na čijem čelu je onaj, Milo Đukanović, zbog čije ostavke i pravosudnog procesuiranja su se primarno okupili svi građani. Od rušenja Mila Đukanovića i njegove mafijaške hobotnice ovim predlogom u ime hiljada i hiljada građana nudi se (in)direktan rad sa Milom Đukanovićem i njegovom hobotnicom.

Četvrto, zar iko u Crnoj Gori, nakon propalog projekta Vlade izbornog povjerenja, smatra da bi neki novi, slični projekat bio ovaj put plodonosan, i ako da, na bazi čega? Ovo je, dakle, predlog Vlade izbornog povjerenja broj 2, Vlade koja je potpuno pokazala, nakon najneregularnijih izbora u atmosferi državnog udara, da sa DPS-om i Milom Đukanovićem nema nikakve saradnje koja bi bila u korist građana i Crne Gore. Vlada izbornog povjerenja bila je ruka spasa DPS-u, zar opet, u trenutku kada su DPS i Đukanović na koljenima da im pružimo ruku spasa?

Peto, odakle pravo organizatorima protesta da nakon nekoliko masovnih protesta i bezuslovnog potčinjavanja opozicije, nastavi sa novim uslovljavanjem i pritiskom na opoziciju?

Dakle, organizatori su sebi dali za pravo da – nakon svih vratolomija, pogaženih riječi, promijenjenih stavova, ali i brutalnih Fejsbuk obračunavanja sa opozicionim neistomišljenicima – kadriraju čak i novu Vladu, sa DPS-om, umjesto da ruše režim, onako kako smo i počeli, onako kako je i jedino moguće, na jedinoj slobodnoj instituciji – na ulici.

Pored kadriranja Vlade, umjesto njenog rušenja, organizatori su se dotakli i spoljnopolitičkog kursa države, jasno aludirajući na to da će, recimo, pitanje NATO saveza i priznanja Kosova, potpuno nelegitimnih i anti-demokratskih odluka, shodno ovom sporazumu ostati “netaknuta”. Znači li to da će, hipotetički, opozicioni ministar odbrane iz redova takozvane Vlade građanskog jedinstva, morati recimo da šalje oficire na proslave poput proslave Oluje ili da šalje vojnike u vojne misije. Da li je takav galimatijas rešenje ili je rešenje onako kako smo počeli da srušimo mafijaški sistem, pa tek onda da stvorimo uslove za fer izbore, pa tek na bazi tih izbora, u skladu sa legitimnom voljom većine kreiramo spoljnopolitički kurs Crne Gore. Ovako bi došli u situaciju da, recimo, Srbi podržavaju anti-srpsku politiku.

U konačnom, u moru nejasnoća, zabluda i zakulisnih radnji, Prava Crna Gora neće praviti kompromise, niti trule dogovore, makar nas takve odluke koštale kritike. S tim u vezi, ovaj sporazum “građanskog jedinstva” ne može biti dokument iza koga će stati svi nezadovoljni građani Crne Gore, jer je, sudeći po napisanom, teatar nejedinstva.

Ponavljamo, građani su izašli na ulice da, nezadovoljni aferama ogoljenim sistemom, jednom za svagda pošalju Đukanovića, Markovića, Katnića i ostale eksponente mafije na optuženičke klupe, a ne da kadriraju Vlade izbornog povjerenja. Na ulicama Crne Gore mora biti nastavljena beskompromisna i demokratska borba za slobodu, a ne borba za Vladu u kojoj bi učestvovalo ono zlo koje nas je i dovde dovelo – DPS. Građani žele proteste i svenarodni demokratski bunt, a ne političke kalkulacije, politička pakovanja, radne grupe, amandmane i slično.

Uprkos svemu, Prava Crna Gora će nastaviti da podržava građanske proteste zbog građana, a nikako zbog dijela organizatora koji su se toliko vinuli u (geo)političke visine, da već, očito, mjerkaju i ministarske fotelje u nekoj novoj i unaprijed promašenoj Vladi sa DPS-om.

Pozivamo sve slobodne segmente društva, a naročito opozicione političke partije, da budemo jedinstveni i nastavimo borbu za slobodu na ulici, uz ogroman pritisak i žestoku građansku neposlušnošt. Omasovljavanje protesta koji u perspektivi moraju prerasti u svakodnevne proteste bez razilaženja, dakle u ono što su organizatori jednom i obećali, pa pogazili riječ, to mora biti sredstvo, a ne zajedničke vlade sa partijom Mila Đukanovića.