TATJANA JE U KOLICIMA OD SEDME GODINE: Udala se, ima djecu, radi i POMAŽE DRUGIMA (FOTO) - Volim Podgoricu

TATJANA JE U KOLICIMA OD SEDME GODINE: Udala se, ima djecu, radi i POMAŽE DRUGIMA (FOTO)

Tatjana Stojšić Petković (52) je majka, supruga, ćerka, psihoterapeut, smijeh joga liderka, psiholog, voditeljka psihološkoih radionica, a invaliditet je nije spriječio u realizovanju svojih ciljeva.

Udata je, ima dvije ćerke i bavi se podrškom žena iz marginalizovanih grupa (romkinjama, ženama sa invaliditetom, ženama sa psihosocijalnim teškoćama), radi i sa djecom, ali voli i životinje – ima jednog psa, dvije mačke i dvije kornjače.

Za patetiku u njenom životu nema mjesta, ne zbog toga što empatija sada nije IN kako kaže, već zato što ima pozitivan pristup prema životu.

– Mi na radionici ne rasplasavamo tu patetiku, nego osvješćujemo te osobe. Vi danas imate filmove koji su patetični, društvo je patetično – ljudi misle da ako si osoba sa invaliditetom da nisi vrijedan života i tako dalje- započinje priču i ističe da je vrlo važno kakvo je okruženje u kom živimo.

Od sedme godine koristi invalidska kolica za kretanje, a kako kako kaže viziju života tada nije izgubila. Danas radi na osnaživanju osoba sa invaliditetom kroz radionice na kojima je redovan predavač.

– Cijela moja generacija tada nije primila vakcinu, to je ona koja se davala na kašičicu, a radi spriječavanja dječje paralize. Nažalost, virus je zahvatio mene, a kičmena moždina je presječena. Oboljela sam od Poliomelitisa, a šanse da prohodam su nikakve – tvrdi ona.

Tatjana Stojšić Petković od sedme godine u invalidskim kolicima
– U Mitrovici odakle sam, imala sam učiteljicu koja je pozitivna i puna elana i koja je mene tretirala kao i svako drugo dijete, pa je i to možda jedan od razloga zašto sam ja gledala na sebe ravnopravno. Mojim roditeljima sigurno nije bilo lako, ali ja njih nikada nisam vidjela da sjede i da kukaju i jadikuju zbog toga što ja nešto ne mogu. To je bila priča – ti si sada takva i nastavljamo dalje da živimo – objašnjava nam.

Tatjana se prisjeća i školskih dana, ali i ekskurzija i druženja sa djecom. Ne pamti kaže, ni jedan ružan period iz detinjstva, jer je učiteljica sve hendlovala tako da djeca ne gledaju na to kao na problem.

– Meni je samo bio problem da kada oni negdje treba da idu, a ja imam fizičku barijeru. Mama je sa mnom išla na eksurzije do 7. razreda. Onda sam ja sama naučila kako da se obučem, presvučem, kako da idem u toalet – a voditi mamu u na ekskurziju u 8. razredu je bilo ravno propasti (smijeh). Poslije toga su me drugari unosili u autobus u osnovnoj, ali i srednjoj školi gdje su me takođe unosili i to na treći sprat – sjeća se ona i ističe da osoba treba da imate samopouzdanja, pa da to što ne može negdje da uđe za nju ne bude prepreka.

Osoba koja ima samouzdanja će relativno brzo i lako riješiti neki problem, nego osoba koja nema samouzdanja. Niko od nas nije imun na probleme, a život je nepredvidiv – izričita je.

Priča o pristupačnosti je kaže Tatjana, veoma važna kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, jer treba otići na posao i vratiti se, a nema svako auto niti je prema Tatjaninoj priči gradski saobraćaj u Novom Sadu pristupačan za osobe sa invaliditetom.

Prema Tatjaninoj priči  gradski saobraćaj u Novom Sadu nije pristupačan za osobe sa invaliditetom
Kaže da se nije osjećala diskriminisano nikada, ali da društvo nije dovoljno osvešćeno kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, te nam je ispričala njeno iskustvo sa poslodavcima prilikom nalaženja posla kao i sa službenicama iz raznih institucija koji su na žalost, nedovoljno osviješćeni i dan danas, kao i čitavo društvo počevši od roditelja njenog sadašnjeg muža.

– Njegova familija nije bila oduševljena saznanjem da će njihov mezimac oženiti mene sve do momenta kada su me upoznali. Od tada oni ne vide mene kao osobu u kolicima ili da ja nešto ne mogu. Moji roditelji, koji su naviknuti da od mene mogu da dožive sve i svašta, posmatrali su me sa znakom pitanja kada sam im rekla da ću da se udam. Mogli samo da se slože i bili su mi ogromna podrška.

Ta mlada djevojka se tada pitala da li je to prava odluka za nju i da li će to moći da iznese, porodica, djeca, obaveze, posao, invaliditet, ali ljubav joj je dala snagu za dalje.

– Kada osjetite da sa nekim možete da pričate satima, da vas intreresuju iste stvari, kada znate da vas neko posmatra kao ženu, onda sve prepreke mogu da se prevaziđu – uverava nas ova osnažena žena.

Suprugova familija nije bila oduševljena saznanjem da će njihov mezimac oženiti osobu sa invaliditetom
– Naše društvo nema puno informacija o osobama sa invaliditetom i u našem društvu vlada trend kukanja i jadikovanja. Prosto, jako je bitno sa kime se okružujete. Ne pamtim loša iskustva u svom životu, ali sjećam se kada sam uspisivala svoje dijete u vrtić mene je tada vaspitačica pitala – a zašto bi vaše dijete išlo u vrtić?, i pita se – Pa, vi radite? – o, da, ja radim, rekla sam joj tada. Dakle, jedan pedagog koji meni treba da bude podrška se čudi što ja radim – priča nam iskreno i nastavlja:

– Zatim, kada sam prije par godina imala ideju da uđem u program hraniteljstva posmatrali su nas sa čuđenjem i stavovom – em je žena sa invaliditetom, em ima svoje dvoje djece, em hoće da hrani drugo – i milion predrasuda, ali ja ne posustajem – kaže Tatjana.

Tatjana kaže da društvo ima mnogo predrasuda prema osobama sa invaliditetom
Kada se Tatjana zaposlila davne 1992. godine, zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom nije postojao. Radila je kao psiholog u domu za djecu ometenu u razvoju u Vetreniku punih 15 godina, a posle toga sam je otišla u pokrajinski zavod, a zakon je tada već promijenjen. Međutim, kaže ona,
problem sa zakonom jeste taj što on ne prepoznaje osobe sa invaliditetom kao visoko obrazovane osobe, već su to poslovi za osobe sa osnovnom ili srednjom školom.

– Dala sam otkaz posle toliko godina rada i odlučim da potražim drugi posao. Nailazila sam na situacije da su mi govorili da sam previše obrazovana, da mogu eventualno da radim za neki minimalac neka jednostavna radna mjesta, da popunjavam neke knjige. U tom trenutku sam pomislila da bih osam sati radeći to ja u jednom trenutku visila na lusteru od muke, jer to ne odgovara mom temperamentu. Govorili su mi – “Pa, nismo očekivali baš Vas”, “Vi imate puno iskustva itd”. Znate, njima ne treba osoba koja će da razmišlja svojom glavom, ne treba im psiholog sa tim nivooom znanja, sa tom vrstom energije, jer oni ne dožvljaju osobe sa invalidtetom kao takve. Govorili su mi da nisu prilagodili radno mjesto meni, kako nemaju tolaet i tako razne priče, a bilo je i savjetovanja od stručnih lica da ne tražim posao, već da se penzionišem, jer oni znate, ne vide osobe sa invaliditetom kao nekog ko može da doprinese, što je strašno – priča Tatjana i ističe da osobe sa invaliditetom treba osnaživati, a sve ostale osvešćivati.

Radi i u organizaciji “Romi Novi Bečej”, a prije dve godine je odlučila da u okviru radionica drži predavanja o podizanju samopouzdanja članica (Romkinja) kako bi one mogle u svojim sredinama da budu nosioci nekih aktivnosti.

Tatjana radi na osnaživanju osoba sa invaliditetom, ali i sa ostalim osobama koje su iz marginalizovanih grupa
– Ako imate ženu Romkinju iz na primjer Borče, koja je dovoljna osnažena, ona će i svoj drugarici, komšinici znati da kaže – “Da, to što ti trpiš to je nasilje” i “ti ne treba da trpiš nasilje”, “to što si žena nisi manje vrijedna”, “ti ne treba da budeš diskriminisana”. U toj organizaciji sam psihološkinja koja im pruža podršku. Članice su sem Romkinja i lezbijke, žene koje su u procesu osamostaljivanja i tek je to marginalizovana grupa kojoj treba podrška – da ne izgube viziju da mogu dalje. Kao na primjer, osoba koja hoda – kada doživi saobraćajnu nesreću ili se suoči sa dijagnozom da mora da koristi invalidska kolica. Budućnost te osobe nakon toga ne postoji. Ta osoba je izgubila viziju svog života – to je tako generalno, jer je to psihološki proces. Ja pomažem ljudima da ne izgube svoju viziju života – objašnjava Tatjana i nastavlja:
– Žena koja je trpjela nasilje nema viziju da treba da nastavi dalje i da ona zapravo ima pravo da živi slobodno i kvalitetno, da niko ne treba da je tuče, siluje. Ja im dajem individualnu podršku – priča ponosno Tanja.
Radionice na kojima Tatjana predaje namenjene su ženama koje su na rukovodećim pozicijama u invalidskim organizacijama i ženskim organizacijama
Radionice koje Tatjana drži se tiču samopouzdanja, a izgledaju tako da osobe uči kako sam sebi reći dobro jutro, kako sam sebe afirmisati, kako sam sebi reći hvala. Namijenjena je ženama koje su na rukovodećim pozicijama u invalidskim organizacijama i ženskim organizacijama.

Sem toga, Tatjana se bavi i smijeh jogom, a kaže da je smijeh značajan, te da je radost je isključivo u nama, iako porodica Tanji daje snagu.

Njen životni moto jeste da  Lepa reč i gvozdena vrata otvara

Da nije sve uvijek tako sjajno i bajno, dokazuje i činjenica da i ona često ima svojih minus faza i da i te kako zapada u depresivna raspoloženja.

-To što sam ja osoba sa invaliditetom, ne znači da nemam problem kao i žena koja nije invalid. I meni se muž razboli, i ja imam problem sa djecom. I mi sa invalditetom imamo iste probleme, ali i iste potrebe samo ih rješavamo malo težim putem.

Tanja za kraj ne želi da pošalje samo poruku osobama sa invaliditetom, već svima da biti žrtva jeste mač sa dvije oštrice, jer ako sami sebe sažaljevate, onda privlačite da vas drugi sažaljevaju i još jednom ističe da dosta toga u našem životu i i sva dešavnja zavise i od nas samih, od našeg misljenja o sebi samima.

Njen životni moto jeste da “Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara”. Za nju to nije otrcana fraza, već da je to zaista tako, a takav stav naš može odvesti daleko. Svako treba da se potrudi da upućuje svima što više lijepih riječi, jer će na taj način postići mnogo u životu.

 

 

(Kurir.rs Foto Stefan Kojić)

1 komentar

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com