SA KONJIMA JE LAKŠE NEGO SA LJUDIMA: Saša je na poslu od jutra do mraka, bez slobodnog dana, a srećniji je od mnogih (FOTO) - Volim Podgoricu

SA KONJIMA JE LAKŠE NEGO SA LJUDIMA: Saša je na poslu od jutra do mraka, bez slobodnog dana, a srećniji je od mnogih (FOTO)

Saša Kostadinović (44) je srećan i zadovoljan čovjek, iako svakodnevno radi u prosjeku deset sati, od jutra do mraka, bez dana odmora. Kad njega upoznate, shvatite nije uobičajena fraza kada neko kaže da je “spojio ljubav, zadovoljstvo i posao”. Jer, u njegovom slučaju je upravo tako. Konji su Sašina najveća ljubav, a posao kojim se bavi pravo zadovoljstvo u životu. On je džokej i trener galopera.

UZ KONJE ŽIVI SVOJ SAN

Sa ocem Beljom, u Mačvi poznatim džokejom i trenerom galopskih konja, još kao dijete je dosta vremena provodio u štalama u to vrijeme brojnih odgajivača trkačkih konja i na hipodromima u Bogatiću, Šapcu, Bijeljini… Uz oca je zavolio konje toliko da je još kao četrnaestogodišnji dječak u svojoj glavi umislio da će mu oni biti životni poziv.

– Otac mi je branio da jašem konje jer se plašio da mi se nešto ne dogodi, a ja sam baš želio da postanem džokej. Bio sam dobar đak, razmišljao da upišem srednju školu u Šapcu, ali je sve potisnula ljubav koju sam gajio prema konjima. Otac je popustio kada sam napunio četrnaest godina. Pamtim taj dan 1990. godine kada sam prvi put sjeo u sedlo na konjičkim trkama u Bogatiću. Od prevelikog uzbuđenja sam pao sa konja pred start mašinom i ostao da visim na njemu. Tada, kao i nikada kasnije strah nisam osjećao. Jahao sam Gravelina i trku završio na trećem mjestu, a već naredne dve trke sa Pani sam stigao prvi – sjeća se Saša.

Saša i Kruna, Foto: D. Grujić

Još četiri godine je kao džokej mamio aplauze ljubitelja konjičkog sporta na hipodromima, osvajao pehare i proslavio brojne galopere. U minut i po do dva, koliko traje trka, živio je svoje snove.

– To je poseban osjećaj. Kada sa konjem uđeš u start mašinu adrenalin proradi da ne osjećaš ništa drugo, pa ni najjači bol. Kao da su se sva svjetla pogasila, ti si u totalnom mraku, a sija samo staza koja te vodi do cilja. I samo na to si fokusiran, spreman da u djeliću sekunde odlučuješ jer nemaš vremena da dugo razmišljaš. Čini mi se da je kao da sam se rodio sa tim – nastavlja Saša.

NE JAŠE OD SVOJE OSAMNAESTE

Od svoje osamnaeste godine, posle povrede noge u Austriji, Saša ne jaše galopere, već se posvetio trenerskom pozivu. Budi se prije nego što svane i kada sunce pomoli prve zrake on je već iz Mačvanskog Metkovića, gdje živi, stigao na hipodrom. I tako svakog dana. Nema praznika, “crvenog slova”, slobodnog dana.

– Konji razumiju ljude i osjećaju kako se ophodiš prema njemu, da li se pažljiv, iskren, koliko ljubavi mu pružaš. Kad uđem u boks najprije im javim, porazgovaram sa njima, kao sa nekim čovjekom. Ma, uvjerio sam se hiljadu puta da je sa konjima jednostavnije i lakše nego sa ljudima – dodaje Saša otkrivajući da konji prepoznaju smirenost i iskrenost i bolje od ljudi uzvraćaju ljubav.

Saša slavi pobjedu Marakesa, Foto: D. Grujić

Uspio je, kaže, da u treningu konje sa kojima niko drugi nije mogao da izađe na kraj jer su bili svojeglavi, “činili čuda”, izbacivali džokeje iz sedla, preobrazi u “normalne” i uspješne na trkačkoj stazi. Takav je bio i Marakeš, koji je posle velike galopske karijere postao “neposlušan”, pa su ga bivši vlasnici ponudili na prodaju.

– Kupio sam ga, mada nikada nisam želio da imam svog konja. Sada je miran da i dijete može da se sa njim igra i da ga jaše. Imam sreću i da lijepo zarađuje na trkama jer je u sulkama pravi šampion, tako da nagradama koje osvaja pokriva troškove, pa i zarađuje. Ali, meni su draži pehari koje smo osvajali na trkama, jer nikada na konjički sport nisam gledao isključivo kroz novac. Zadovoljan sam što radim posao koji volim i od koga moja porodica i ja možemo pristojno da živimo – kaže Saša.

Osim svog “Mara” kako tepa Marakešu, Saša u treningu ima još dva uspješna grla – Krugu i Nimana. Pominje i Emanula, Skaj Šuter, Šari, Gangstera, Nigeriju… Radio je i sa njima, spremao ih za osvajanje trkačkih staza i slavio kada su na cilj stizali “među prva tri”.

Sa Marakešom se takmiči u trkama sulki koje sam vozi. Prvi ili drugi, rijetko kada treći – Marakeš je u ovom trenutku najuspješniji sulkaš na hipodromima u Bogatiću i Šapcu.

I KONJI IMAJU “LOŠE DANE”

Foto: D. Grujić

Uz nekoliko sati svakodnevnih priprema za trke, on radi i sve druge poslove – čisti boksove u kojima su smješteni, timari ih, redovno hrani i poji. Svakoga, kaže, poznaje “u dušu”.

– Galoperi su nježni kao staklo. Nisu to radni konji da mogu svakog dana da oru. Engleski galoperi mogu bezazleno da se povrijede i dok se valjaju u boksu i nakon toga završe karijeru. I konj može da bude neraspoložen, da ima loš dan. Zato u treningu ne postoje čvrste šeme i planovi rada. Kad ujutro uđem u boks i vidim da nije pojeo svu hranu, znam da konj ima neki problem i da se ne osjeća dobro. Onda tog dana ne treniramo galop, već šetamo i razgovaramo – objašnjava Saša.

Sa konjima Saša dnevno provede više vremena nego sa porodicom, Rade posle razvoda sa svojom majkom u Novom Sadu, dok se najstariji Branislav već oženio i uskoro će mu podariti prvo unuče.

Vraćajući se u djetinjstvo i prisećajući se kako je i pored očevih zabrana prvi put uzjahao konja i posle toga postao uspješan trener galopera, Saša se ne usuđuje da sinovima određuje životni put.

– Dobri su đaci i mogli bi da se školuju. Možda je Luka, koji ima osam godina, najbliži tome da me naslijedi jer se stalno igra tako što je on kao džokej. Veže manilu na makare, sjedne na njih i kao jaše konja. Ili, kad vozi bicikl ponese i korbač pa glumi da je džokej. Ko zna, još su mali. Svako treba sam da bira životni put. I ja sam možda mogao završiti školu, biti gospodin čovjek i raditi nešto sasvim drugo, ali konji su moja ljubav i ponovo bih, kada bi trebalo, birao ovakav život – dodao je na kraju Saša.

Telegraf/D. Grujić

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com