Najteži pacijenti prepušteni porodici

Najteži pacijenti kojima medicina više ne može da pomogne u Crnoj Gori uglavnom su prepušteni službama patronaže ili kućnog liječenja, a najčešće porodici kojoj je podjednako teško kao oboljelom, piše današnja Pobjeda.

Iako se u mnogim zemljama takvi pacijenti smještaju u centre za palijativnu njegu kako bi im se omogućio dostojanstven kraj života, ovaj vid zbrinjavanja još nije zaživio u našoj zemlji.

Uvođenje palijativne njege (pristup koji poboljšava kvalitet života oboljelim od progresivnih bolesti kao i njihovim porodicama) planirano je u master planu razvoja zdravstva za period od 2015. do 2020. godine, međutim do sada po tom pitanju nije urađeno ništa. Iz Ministarstva zdravlja Pobjedi nijesu odgovorili da li u tom resoru razmatraju osnivanje centra za palijativnu njegu ili odjeljenja u sklopu bolnica na kojima bi bili smješteni pacijenti u terminalnoj, odnosno završnoj fazi.

Internista na Klinici za onkologiju i radioterapiju Sanja Lekić za Pobjedu objašnjava da palijativno zbrinjavanje ne obuhvata samo onkološke pacijente već sve one koji imaju neku progresivnu hroničnu bolest, a koja će u nekom momentu dovesti do onesposobljavanja, odnosno nemogućnosti brige o samom sebi.

“Po novim standardima ona počinje od trenutka postavljanja dijagnoze hronične progresivne bolesti, sa ciljem ranije i efikasnije kontrole simptoma i poboljšanja kvaliteta života za razliku od tradicionalnog shvatanja koji je podrazumijevao specifičnu i sveobuhvatnu njegu pacijenta u terminalnoj fazi bolesti, na samom kraju njegovog života”, kazala je Lekić.

S obzirom na to da na Klinici za onkologiju, ali ni nigdje u Crnoj Gori ne postoji posebno odjeljenje za palijativno zbrinjavanje, prema njenim riječima, kod nas se to rješava tako što se pacijenti palijativno zbrinjavaju preko izabranog doktora, patronažne službe kako bi primili terapiju koju ordiniraju onkolozi ili ljekari ostalih specijalnosti.

“Kada dođe do pogoršanja koje zahtijeva hospitalizaciju, u tim slučajevima se hospitalizuju na Klinici za onkologiju”, navodi Lekić.

Te hospitalizacije radi palijativne njege, kako dodaje, trebalo bi da traju do 14 dana, s tim što se mogu ponavljati u zavisnosti od toga da li se pacijentu može pružiti neka medicinska pomoć u smislu njegovih tegoba.

“Na Klinici za onkologiju jedna trećina pacijenata nedjeljno bude za palijativno zbrinjavanje. Iako nemamo kreveta posebno za njih, često izlazimo u susret porodicama kako zbog socijalnih, tako i finansijskh razloga. Nekada porodica ima malu djecu, zaposleni su, pa ne mogu da brinu o takvom članu. Međutim, nerijetko se dešava da porodica ne želi da brine o oboljelom. Dešava se da sporadično njih četvoro ili petoro leži duže od mjesec”, ističe Lekić.

To je, prema njenim riječima, veliko opterećenje za Kliniku za onkologiju, jer je neophodno obezbijediti prostor za pacijente kojima je nužno liječenje i koji mogu da se izliječe i produži im se život.

“Postoji dobar dio takvih pacijenata koji su prioritetni jer njihova terapija je određena tačno po protokolu određen broj dana. Nerijetko se dešava da kod nas leže i pacijenti koji su iz drugog grada i koji mogu biti smješteni u nekoj od opštih bolnica”, kazala je dr Lekić, poručivši da bi trebalo u svakoj opštoj bolnici formirati odjeljenje za palijativno zbrinjavanje.