POSLEDNJI INTERVJU MOMIRA BULATOVIĆA: Milo nije imao hrabrosti ni argumente da se sretne lice u lice sa Miloševićem, zato se nije pojavio u Hagu!

Prije nešto manje od dva mjeseca, bivši predsjednik Crne Gore i Vlade SR Jugoslavije, Momir Bulatović, koji je danas preminuo u 63. godini je ekskluzivno za Kurir dao intervju u kojem je pričao o porodici Milošević, ali i Milu Đukanoviću.

PREMINUO MOMIR BULATOVIĆ

MOMIR JE UMRO U SVOJIM KUČIMA: Izdalo ga srce, tuga za sinom ga je SLOMILA

Razgovor sa bivšim predsjednikom prenosimo u cjelosti:

Vi ste jedan od rijetkih koji je ostao dosljedan i ostao uz porodicu Milošević do samog kraja, pa ste i održali govor na sahrani Mire Marković. Zašto nikad niste promijenili mišljenje o njima, ili možda jeste, ali ga niste iznijeli javno?

– Miloševiće sam upoznao bolje kada nisu bili na vlasti nego kad su bili i onda sam ubijeđen – do tačke da bih položio i svoj život – da oni nisu naredili ubistvo nijedne osobe. Možda sam ja naivan, ali sve što znam iz dugih razgovora je da su oni bili jedna normalna porodica. Prosto, Milošević je bio državnik, 13 godina ima kako on nije više među živima, a u politici ga ima više nego Koštunice, Tadića i Tome Nikolića zajedno. Kod Aleksandra Vučića prepoznajem elemente vođenja državne politike, i onda se naslanjam na Rezoluciju 1244, koju je stvorio Slobodan Milošević, i molim se da Aleksandar Vučić uspe da realizuje sve to. A između njih dvojice vidim samo prazan prostor.

Kako to mislite?

– Nemate političkog uticaja. Po čemu danas neko može da zapamti Borisa Tadića? Po kojem potezu koji je koristan za narod i državu? Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost. Milošević je uspio i da ujedini Srbiju, da jednim ustavnim postupkom spoji dvije pokrajine. Mislim da je Milošević časno uradio svoj posao i vjerujem da će njegov nasljednik biti Aleksandar Vučić.

Milo je dao oko 600.000 evra za odbranu Miloševića dok je bio u Hagu. Kako je došlo do toga?

– Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva. Nije to prvi put, on je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu.

Zašto je Milo odbio da svedoči u Hagu?

– Karla del Ponte, kao glavni tužilac, prijetila je da obavezno mora da dođe, ali on je to zamijenio izjavom. Nije imao dovoljno hrabrosti, argumenata, da se sretne licem u lice sa Miloševićem, a onda je i sama optužba procijenila da bi to bilo štetnije nego da su se sreli tu.

A zašto?

– Nema argumenata. Postoje dva Mila Đukanovića. Jedan je do 1996. godine najbolji mogući premijer, pošten, čovjek koji pomaže srpski narod u BiH, u Hrvatskoj, zbrinjava izbjeglice, koji je baš u tom srpskom korpusu u kom se borimo za očuvanje i savezne države i položaja srpskog naroda, i onda ucijenjen čovjek odjednom prelazi na drugu stranu i više nije isti čovjek.

Posjetili ste Miru u Moskvi prije dvije godine. Otišli ste u Rusiju na njen poziv?

– Ne, ja sam učestvovao u „Besmrtnom puku“, to je bila manifestacija na kojoj sam gostovao zajedno s glumcem Milošem Bikovićem, u jedno desetak televizijskih emisija. Ipak sam bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili, a onda je bio taj jedan međuperiod gdje sam imao zadovoljstvo da provedem čitav jedan dan u razgovoru s njom i njenim Markom.

Kakva je bila atmosfera, šta ste pričali s njom?

– Mira je pisala knjigu, cijenim ljude koji pišu knjige, a pitanje kulture je da pročitate tu knjigu. Onda je to bio više razgovor dvoje ljudi koji maltene znaju dosta jedno o drugom. Pišući knjigu o njenom Slobodanu „Neizgovorena odbrana“, poslao sam joj primjerak knjige da ga ona odobri, jer je to normalno, a ona mi je vratila uz napomenu da nema potrebe da čita jer zna da će biti korektno.

Kako je ona tamo živjela?

– Mirno i povučeno u jednom elitnom naselju o kome se ne govori previše. Jednostavno, ona je uživala gostoprimstvo federalne vlade Rusije, ali je to gostoprimstvo bilo ograničeno. Ona je sve ljude primala na nekom drugom mjestu, u nekom hotelu. Oni čak nisu imali ni riješene papire.

U vrijeme rata bili ste u državnom vrhu, a opet niste došli do haškog suda. Nikola Šainović mi je u jednom intervjuu rekao da nema nikoga ko je bio na visokoj državnoj poziciji u toku rata, a da je potpuno nevin. Kako se vi osjećate?

– Znam da su oni svi nevini u odnosu na tu optužnicu koja je tamo bila, pa se zbog toga i sam osjećam nevinim.

Najpopularniji tandem na ovim prostorima – Momo i Milo – raspao se 1997. Da nije, gdje biste danas bili i da li bi Crna Gora i Srbija i dalje bile jedna država?

– Pa ne. Istorijska je činjenica da je to bila odluka Amerike. Meni su 1996. ponudili da budem Milo Đukanović, pa nisam prihvatio, Đukanović je 1997. bio prinuđen da to prihvati, jer bi u suprotnom odgovarao za šverc cigareta preko Jadranskog mora. Nezgodno je što je Amerika došla na ovaj prostor sa željom da osvoji apsolutnu vlast što se završilo bombardovanjem ove zemlje i „Bondstilom“.

Crnu Goru već neko vrijeme trese „afera Atlas“, u kojoj je predsjednik ove grupe Duško Knežević iz Londona objavio niz dokumenata protiv Đukanovića. Mnogi smatraju da je ovo najveća politička kriza u novijoj istoriji Crne Gore. Šta vi kažete?

– Duško Knežević je kao insajder rekao ono što svi mi u Crnoj Gori znamo, a ne možemo da dokažemo. Ali izgleda da neće moći da dokaže ni Duško Knežević, jer se dokazuje kod Milivoja Katnića, tužioca kome je osnovni smisao da štiti nezakonitosti porodice Đukanović. Jedina stvar koju ne možete da prevarite je centralni kompjuter banke kod koje ste uzeli kredit. Oni su kupovali vrijeme podmićujući se raznim dodacima, podmićujući jedno vrijeme viceguvernera centralne banke, ali sve se desilo onda kada je pao kompjuter i sistem, a ovi krediti se moraju vratiti. To je kraj jedne takve ekonomije koja je potpuno suluda i u kojoj ste smatrali da možete nekažnjeno da prigrabite enormno materijalno bogatstvo jer vas štiti politička moć.

Smatra se da je Knežević sve ovo pokrenuo jer ima podršku stranih sila.

– Mislim da je stvar mnogo gora. Gora je jer je Knežević upropastio dvije banke, iz njih isisao ogromnu količinu novca i želeći da izbjegne tu odgovornost, on je napravio političku aferu. Još je gore kada Vlada Crne Gore u svom neznanju stavlja Atlas banku u stečaj i u tom trenutku gubi 100 miliona državnih para. Centralni problem jeste da Đukanović izjavljuje da ne zna šta je rivolving VIP bankarska kartica, i ja mu vjerujem, jer nikad u životu nije plaćao svoje račune.

Ko ih je, pored Kneževića, još plaćao?

– To je jedna družina koja nema veze s realnošću niti bilo kakvim obavezama. Ja sam, recimo, plaćao račune Mila Đukanovića za vodu zato što on čak ni to ne plaća. Pošto je zajednički vodomjer, mene su tužili i morao sam da platim oko 800 evra. Milo Đukanović ne dobija račune za struju, za vodu, ne traže mu da vrati kredite koje je uzeo. Ne traže mu da popunjava kreditne kartice. Ko zna koliko ima takvih kartica. Dok sam bio predsjednik, stalno sam imao takve ponude, ali znate da nijedan ručak nije za džabe.

Pisali ste da su vam ‚96. nudili u Bijeloj kući da budete Milo Đukanović, ali da niste htjeli da budete američki vazal. Jeste li već tada znali budući scenario?

– Da biste bili prihvaćeni od Amerike, morate se odmaknuti od Srbije. Ja sam rekao da bi moje najveće zadovoljstvo bilo, kao i svakog političara, da me podržava Amerika. Ali cijena koju moram da platim je prevelika. Ne znam da vodim Crnu Goru protiv Srbije i protiv interesa srpstva. To je bio uslov koji je gospodin Đukanović ispunio. Prva izjava je bila da je Slobodan Milošević prevaziđeni političar, a onda posle toga je sve krenulo jednim putem koji ne čini ni Đukanovića srećnim.

Zašto tako mislite?

– Svi imamo svoju savjest, teško je na to se navići. On je uvijek bio veći Srbin od mene, ja sam uvijek bio onaj tvrdi Crnogorac, a i normalno je. Kako da budem protiv sebe, prvi sam od naroda izabran Crnogorac, a ako se utopim u masu, onda sam neki činovnik.

Kako gledate na evropski put Srbije i Crne Gore?

– EU nema svoju budućnost, jer je njeno najveće dostignuće evro, a on je doveo do toga da se posvađaju narodi i države. EU nema mogućnosti bez produbljenja, a nema ni kapacitet za proširenje. Već je sada izgubila svoj politički uticaj, ekonomski uticaj će da se urušava. Jednostavno, taj projekat je bio zamišljen, u njega sam jako vjerovao, čak sam i lijepe pare zaradio radeći na tim projektima, ali on je prva žrtva svjetske ekonomske krize iz 2008. godine.

Kako živite danas kao penzioner, jeste li više u Crnoj Gori ili u Srbiji?

– Obnovio sam svoju staru seosku kuću u Kučima kraj Podgorice. Počeo sam da pravim rakiju kao i svi pravi Crnogorci. Uživam u društvu i činjenici da gdje god da prođem, bivam lijepo dočekan, i to je najveći stepen slobode – kada sjednete na biciklo, a ne bojite se ničega.

Jeste li se u skorije vrijeme sreli sa Đukanovićem?

– S njim je teško sresti se. Prije dva-tri mjeseca sam ga sreo, javimo se.

A neka zajednička kafa?

– Pa nema potrebe. Ali Đukanović zna da bih ja njemu pomogao šta god da bi mu trebalo, iz prostog razloga što on jeste sastavni dio istorije i Crne Gore.

A da li mislite da bi on vama pomogao?

– Mislim da ne bi, ali se nadam.

Poslednji susret
SLOBA JE ZNAO DA GA TRUJU

Kad ste bili kod Miloševića, kako je izgledao susret?

– Bio sam poslednji čovjek sa Zdenkom Tomanovićem koji ga je vidio i najupečatljivije je bilo to što je on bio ubijeđen da ga truju, to je bio naš poslednji susret. Imali smo još pola sata vremena i on mi je rekao: „Ne mogu više, moram da odem da se odmorim“, i posle te noći se više nije probudio. Zdenko je te noći odnio pismo sa dokazima da ga truju u rusku ambasadu, a ja sam ostao s njim, razmijenjivali smo depeše i telefonske razgovore s Milovanom Bojićem, koji je obezbijedio stručnjaka iz Danske koji je dokazao da u Miloševićevoj krvi postoje tragovi lijeka „rimpicina“, teškog antibiotika koji poništava djelovanje sve terapije koju je on imao kao srčani bolesnik.

 

(Kurir.rs/Milka Radović/Foto: Ana Paunković/Profimedia)