Home / NOVOSTI / Hronika / ĆUTI GORA, ĆUTI PLANINA, NI PTICA DA POLETI U SJEĆANJE NA BRANKU ĐUKIĆ! Vasojevka je simbol STRADANJA, a svirepo su je ubili ALBANCI jer im nije dozvolila da joj UKALJAJU ČAST!

ĆUTI GORA, ĆUTI PLANINA, NI PTICA DA POLETI U SJEĆANJE NA BRANKU ĐUKIĆ! Vasojevka je simbol STRADANJA, a svirepo su je ubili ALBANCI jer im nije dozvolila da joj UKALJAJU ČAST!

Vasojevku Branku Đukić, svirepo su ubila 2. septembra 1975. godine dvojica albanskih bandita sa Kosmeta dok se vraćala iz Peći sa upisa školske godine jer im nije dozvolila da joj ukaljaju čast. Brankin otac je u sudnici bjelopoljskog suda viteški presudio Albancu ubici i sa svojom kćerkom se vinuo u legendu.

Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora. Ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Tomovića koju su zvali kućom spasa.

 

FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, ni kafane, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina. Idem prevojem, prema Ječmištu i podsjećam se narodne pjesme koja kaže: “Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije”. I zaista: mramor do mramora.

Zastao sam i čitam jedan natpis: “Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956-’75. godina”.Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proljeća, ljeta, jeseni njeni najbliži dolaze na mjesto gdje je ubijena. Gdje su prosute knjige iz đačke torbe. Tu danas raste cvijeće, jagorčevina, bijela rada.

Gledam cvetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske. Branka Đukić je ušla u legendu, u priču, u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarski tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin.

Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ’ gorjem i mramorjem.

A bilo je ovako: godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta kući, svojima.

Iznenada ispred Branke stala su dva Albanca, preprečili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zvjersku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla i krenula dalje. Kada su vidjele zvijeri da joj ne mogu ništa, pucali su u ljepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ’ cvjetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice.

Zvjeri su pobjegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.

Nije vjerovao da je to njegova Branka. Stao je kao bor pogođen od groma naspram mrtvog tijela svoga djeteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dijete u naručje, preko njegovih ruku cijedila se krv, pravila crvene cvijetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku donio kući.

Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nisu joj dodirnuli tijelo samo su je u svojoj nemoći zverski ubili. Na Čakoru je njena krv procvetala i danas rastu crveni cvijetovi, raste smilje i kovilje.

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin riješio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom. Ušao je sa pištoljem u sudnicu neprimjećen, ćutao.

Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advokat jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao.

Rade je dobio osam godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine…Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pjesma kaže: “Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije”.

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com