Njegoševe ljubavne pjesme su spaljivane, jer je bio vladika, ali ovu je dobro sakrio – pročitajte je

Ova pjesma predstavlja potpuno drugačiju tvorevinu od svega što je napisao. Ona je u 64 šesnaesteračka stiha, i opisuje “noć vrijedniju od čitavog života”, susret dvoje mladih, jednog “pustinjaka”, zamišljenog mladića koji uživa u ljepotama jedne primorske noći i pred kim se pojavljuje jedna “vila”.

U pjesmi Njegoš spominje riječ divotnica. I, zaista, ima li ljepše riječi jednog muškarca ženi, ljepše od reči divotnica?

Postoji jedna misterija vezana za ove stihove. U svom eseju o Njegošu Andrić (1986: 26) veli:

”Jedini svoj pokušaj ljubavne poezije Njegoš je spalio sam. Uzalud je njegov ađutant tražio da mu da tu pjesmu, da je prepiše. Njegoš je odbio riječima: ’A kako bi to izgledalo: Vladika, pa piše pjesmu o ljubavi? Ne dam!’ I ta uboga, nesuđena radost spaljena je na istom oltaru na kome su prinesene tolike žrtve” – komentariše Andrić.

Na drugoj strani, Isidora Sekulić u svojoj knjizi Njegošu knjiga duboke odanosti (Sekulić, 1968: 126) ističe: ”Nađena je ta pjesma i šezdeset dvije godine posle Vladičine smrti, u Bosanskoj vili, 1913. objavljena. Naslov pjesme je Noć skuplja vijeka. Kako se zadržala i zaostala? Je li istina da je kralj Nikola spalio neke hartije Vladičine – pjesme, hroniku, prepisku – spalio radi dobrog glasa svoga velikoga pretka, pa je iz te zaostavštine umakla jedna pjesma? Da li je pesmu Vladika ostavio tako da se nekada posle nađe? Da li nije imao duše da je uništi dokle god je mogao da je čita? Da li je to pjesma iz predsmrtnih, napuljskih dana? Na sve to ide jedan odgovor: možda?” – zaključuje ona.

Javlja se pitanje – kako to da Andrić nije znao za tu pjesmu objavljenu u Bosanskoj vili, u časopisu koji je Andrić dobro poznavao. Ako nije znao u vrijeme kad je objavljena, kako su ga mimoišli tekstovi i saznanja onih koji su znali? A pjesma jeste Njegoševa, jer je nađena u njegovoj književnoj ostavštini i jeste objavljena još tada u Bosanskoj vili – od tada su o njoj pisali mnogi naši književnici, književni istoričari i teoretičari, a među najpodrobnije analize spadaju one Miodraga Popovića (1968) i Isidore Sekulić (1968).

To svakako vrijedi pročitati. No prije nego što počnete da hranite svoj duh ovim zanimljvim štivom, pročitajte pjesmu:

“Noć skuplja vijeka” – Petar II Petrović Njegoš

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!