Samostalna izložba Jovane Šarac u Perjanickom domu u Podgorici

Umijeće mlade crnogorske umjetnice Jovane Šarac u oblasti slikanja apstrakcije osnaženo je vještim skrivanjem oblika i smisla. Razlivene boje, likovi i snovi na izložbi Oxytocin & a little pixie – dust (postavljenoj u Centru savremene umjetnosti Crne Gore) predstavljaju sredstva upitanosti i odgonetanja kroz specifično simboličko izražavanje i parče  ličnog, izmaštanog umjetničkog neba.

Hormoni, kao agensi i simboli dinamičnosti ljudskog raspoloženja, predstavljaju okosnicu idejnog koncepta izložbe kojom umjetnica nastoji izraziti kompleksnost ljudskog postojanja. Prožimajući akrile i uljane boje

sa staklastim materijalima i gliterima, nastojala je predočiti sve uzvišene, mistifikovane aspekte čovjeka koje doživljava kao magične. Slike sa nazivima hormona (koje prikazuju izmaštani kosmos) gliterima ukazuju na činjenicu da brojni hemijski elementi od kojih je sačinjeno ljudsko tijelo potiču od zvijezda. U raznim kosmološkim buktinjama, previranjima, pritiscima − prikazana je kompleksnost hemijskih i emocionalnih  procesa u ljudskom tijelu. Tragajući za mitskim vezama mikrokosmosa i makrokosmosa, Jovana − kako kroz hemijske reakcije koje se odvijaju u našim tijelima, tako i kroz astrološke promjene nastoji prikazati determinante djelovanja čovjeka preispitujući odnose zemaljskog i nebeskog, svjesnog i nesvjesnog, samovoljnog i nametnutog.

Mliječnim putevima kista Jovana traga za zvjezdanim česticama od kojih je sazdano ljudsko tijelo, ali traga i za iskrama njegove lucidnosti i kreativnosti. Prikazi na njenim slikama jesu poput nekog opredmećenja dekartovske misaone supstancije, oni su poput beskrajnih tokova misli osjećanja, mašte… Umjetnica promišlja o eskapizmu na specifičan način – insistirajući na bijegu od spoljašnjeg svijeta spektakla kroz sopstveni razum i osjećanja. Pronaći senzaciju u sebi, prepoznati usplamtjelu zvjezdanu prašinu i mrvice nebeskih beskraja sopstvenog bića, to znači probuditi iskonsku upitanost postojanja i smisla. Njeni radovi kao da kazuju stihove Vislave Šimborske: Nebo je sveprisutno, /čak i u tami pod kožom. / Jedem nebo, izbacujem nebo.

U središte svojih radova postavlja masivne, mat crne rupe kao simbole destrukcije, ali i  uzročnike formiranja galaksija. U takve kontraste i ambivalentna čitanja kosmoloških pojava utkana je neodvojivost smrti i života, Tanatosa i stvaralaštva, ništavila i kiča, mržnje i ljubavi… Jovana slikajući promišlja o razgraničenju kiča od dopadljivosti visoke umjetnosti, samoidealizacije od zdrave introspekcije i preudoemocije od iskrenih osjećanja.Ona kao da ispituje i mogućnost upoređivanja međuljudskih emocija sa osjećanjima koja u posmatraču može pobuditi posmatranje  umjetničkog djela. Izražavajući i glorifikujući različite vidove ljubavi kroz apstrakciju, ona nastoji podsjetiti, pa i probuditi u posmatraču ona treperava osjećanja pri pogledu na voljenu osobu.

Razlaganjem autoportreta na prikaze neba i figure ženskog tijela ili prizora iz ekranizovanih bajki, Jovana traga za djetinjim, ali i intiuitivnim ženskim principom u sebi. Kroz sjaj kao simbol obnavljajuće sile i čarolije

(koje se u bajkama najčešće vezuju za žene), ona na svoj način referiše na istraživanja jungovske psihoanalitičarke Klarise Pinkole Estes koja su posvećena arhetipovima ženskog u bajkama.

Umjetnički opus Jovane Šarac nije negacija sveprisutnog blještavila ili njegovo puko kritikovanje kroz subverzivnu afirmaciju. Biti kadar izabrati šljokice, te već odavno prezrene vinovnike kiča kao sredstvo svog umjetničkog izraza, na njima utemeljiti stvaralačku poetiku i sopstveni svijet simbola − divljenja je vrijedna sposobnost, budući da takva umjetnost nastaje iz samih otpadaka kulture.

Jovana pripada slikarima mladje generacije, rodjena je u Podgorici, a FLU je zavrsila na Cetinju, gdje je I na master studijama. Izlagala je na mnostvo grupnih izlozbi u zemlji I inostranstvu, a imala je 6 samostalnih. Ucesnica je brojnih konferencija I umjetnickih rezdiencija I radionica.