MILOŠ BIKOVIĆ O UMJETNOSTI, PATRIOTIZMU, SRBIJI, CRNOJ GORI I RUSIJI: Udar na crkvu ponovo je ujedinio sve Srbe

Mislim da će mlada generacija u Srbiji napraviti veliko iznenađenje. Duboko se nadam da su oni pametniji i od mene i od vas. Oni komuniciraju na jedan drugačiji način, jer mi smo tek sada, u poslednjih 10 godina, počeli da se bavimo Srbijom i srpstvom na moderan način. Jugoslovenstvo je potiskivalo nacionalno i mi smo tek sada počeli da se bavimo nacionalnim temama, ali u situaciji kada smo razbijeni, rasejani, ekonomski potlačeni, bombardovani, potisnuti i kolonizovani, mi se borimo za jedno parče neba, svoj kulturni prostor i kulturnu svijest. Što je najgore, u tom lutanju kroz dvadeseti vijek, u tom otpadništvu od Boga, mi smo se zarazili korupcijom i primitivizmom i mislim da su to naše najveće slabosti.

Ovo u intervjuu za Kurir kaže srpski glumac Miloš Biković, koji je protekle nedelje, dok su iz Moskve stizale vijesti da njegov film „Sluga“ u Rusiji obara sve rekorde gledanosti, bio gost festivala Kustendorf, koji na Mećavniku organizuje Emir Kusturica.

– Kada bismo pobijedili primitivizam i korupciju, a to može da se desi podizanjem kulturne svijesti, onda bi nam za mnoge naše aktuelne probleme, spoljne, unutrašnje, bilo lakše da nađemo riješenje. Sve te spoljne probleme ne možemo da rešimo dokle god sami sebe uništavamo i sami sebi ne pomažemo na tom duhovno-kulturološkom planu. „Ne živi čovjek samo od hleba“, nije važna samo ekonomija, nego živi se i od „riječi božje“, a to je kulturna svijest kada se prevede na savremeni jezik – reči su Bikovića.

Vaš film „Sluga“ po gledanosti obara rekorde u Rusiji. Kako ste uspjeli da pogodite žicu ruskog gledaoca?

– Osnovni faktor je dobar scenario s jasnom i vrlo smjelom pričom. To je tema koja se tiče ruskog društva danas, to su svi oni mladi i bogati ljudi koji imaju mnogo mogućnosti, a malo smisla, i ne cene ni sebe ni ljude oko sebe. U ruskom društvu uvijek je postojao problem nejednakosti i socijalne nepravde, na taj problem su Rusi posebno osetljivi, i prosto se ta socijalna pravda na neki način zadovoljava u ovom filmu, što je još jedan od faktora.

Nedavno ste u Banjaluci, u obraćanju na proslavi Dana Republike Srpske, govorili o Crnoj Gori. O tome da se tamo ne brane samo zdanja i crkve već da se tamo brani i duhovnost i pravo na život, vjera… Bojite li se kako će se sve to završiti? –

– Nije isključeno da se završi tragično, ali ovaj ustanak ljudi koji su na ulicama probudio je narod ne samo u Crnoj Gori nego je probudio svijest i u Republici Srpskoj i u Srbiji. Ovaj atak na SPC uzrokovao je da se srpski duh probudi, da brani svoje, i ne samo svoje već i svoju vjeru, koja je više od nas samih. Naša vjera nije samo to što smo mi Srbi, već je to ideja o hrišćanstvu i pravoslavlju, mi stojimo na njenom braniku. Ne bih da dajem prognoze, nisam viješt u tome, sve je moguće.

Da li je za vas ovo što se sada dešava u Crnoj Gori iznenađenje? Živjeli smo s uvjerenjem da smo otpali od crkve, od Boga, od vjere, a sada smo svjedoci nečeg veličanstvenog, otpora kojim narod brani sebe, vjeru, svoju duhovnost, svoje svetinje…

– Možda, da smo stvarno i iskreno, promišljeno, dosad odlazili u tu crkvu malo češće, a ne samo kada treba da se brani, možda ne bismo došli u situaciju da je sada na ovaj način branimo. Ono što sada tamo vidimo jeste snaga sabornosti na djelu. Snaga sabornosti koja može da bude i utješna i veličanstvena.

Imam utisak da smo kao narod razvučeni po frontovima, od Kosova preko RS, Crne Gore, do nekog unutrašnjeg fronta koji je možda najteži, da to za nas polako postaje neko prirodno stanje…

– Nalazimo se na vrlo nezgodnom mjestu, gdje je stalno promaja. Imamo problem što smo uslijed svoje temperamentnosti laki na tešku riječ, osuđujemo svoje bližnje mnogo lakše nego što ih razumijemo. Ta sklonost ka osudi, ogovaranje i letargija odraz su niskog nivoa svijesti. Naš nivo kulture je odbrambeni front. Ukoliko bismo imali višu kulturnu svijest, samodisciplinu mjerenja svojih riječi i postupaka, ne bi bilo tako lako zavesti nas i posvađati nas. Tolike stvari istovremeno su se obrušile na nas, branimo Kosovo, RS, crkvu u CG, napadi su i u samoj Srbiji. U jezgru srpskog naroda ne smijete ni svoju državu da podržite niti kritikujete, zato što ćete odmah biti okarakterisani kao pripadnik ove ili one političke frakcije, a svaka frakcija je demonizovana u Srbiji. Ne postoji nijedna svetla tačka oko koje ćemo svi da se složimo, što nas dovodi u situaciju da su nam nacionalni interesi ugroženi. Ne možemo da branimo nacionalni interes ako nemamo bilo kakvo jedinstvo. Ton koji je dopušten u našem javnom životu je već pola poraza.

Nedavno se pojavio Apel 88, u kome potpisnici tvrde da je za ovo što se dešava u CG, a hoće reći i za sve što se dešava u našem susjedstvu, kriv srpski narod, srpska država…

– Ne možete srpski narod uvijek i za sve da krivite. Jeste važno za sazrevanje jednog naroda da prihvati odgovornost, ali to ne znači i prihvatanje uloge dežurnog krivca. Prihvatiti ulogu dežurnog krivca vodi samodestrukciji, nacionalnoj patologiji i zapravo, što nam se više nameće uloga dežurnog krivca, to se ovde više raspiruje duh ratobornosti kao neka vrsta kompenzacije.

Brine li vas ovoliki broj mladih ljudi koji konstantno odlaze iz Srbije tražeći sreću na drugom mjestu?

– Mladi ljudi odlaze iz mnogih zemalja. Mene više brine to što mi ništa ne radimo, ne činimo, da oni, kad već negde odu, tamo sačuvaju srpsku svijest. To je ono što mene brine. Ne možemo da zaustavimo odlazak, možemo da se trudimo da stvorimo što bolje uslove za život, svako na svom frontu. Ja se trudim da napravim što bolje filmove, to je moj front. Da oni budu koliko-toliko kvalitetni da čovjek ne zažali što je otišao u srpski bioskop da gleda srpski film. To je moj mali udio, svako može da se potrudi, ne možemo samo da očekujemo od države. To je ono što mi ne radimo, a druga stvar je kako bismo mogli da ljudima koji su već otišli pomognemo da već u istoj generaciji ne zaborave srpski jezik, da budu zaljubljeni u Srbiju, da i sledeća generacija zna da su Srbi, da iskoristimo one koji žele da pomognu otadžbini, a mi im ne dajemo nikakvu mogućnost da to urade.