MITRIĆ O ZAKONU O SLOBODI VJEROISPOVIJESTI: Zakoni koji su nukleus pravne nesigurnosti

-To se u pravnoj teoriji zove „zakonsko nepravo“ a to su oni društveni odnosi  koji su regulisani zakonom ali koji su istovremeno i protivpravni. I to je nešto najnepoželjnije u pravnom sistemu jer je to nukleus pravne nesigurnosti uopšte, kaže profesor Mitrić.

O pravnim aspektima Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je, izvjesno, najsporniji zakon u novijoj crnogorskoj istoriji, za Portal glavnog grada “Volim Podgoricu” govori redovni profesor Blagota Mitrić u penziji, stručnjak za ustavno pravo i ekspert međunarodnog privatnog prava koje je 30 godina predavao na podgoričkom Pravnom fakultetu. Mitrić je u dva uzastopna mandata bio dekan Pravnog fakulteta, takođe u dva uzastopna mandata i predsjednik Ustavnog suda Crne Gore, sudija suda Srbije i Crne Gore, radiio je na izradi Ustava iz 1992., autor je pet knjiga, brojnih ogleda, kolumni i autorskih članaka iz oblasti prava.

Da li Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori odnosno njene eparhije u Crnoj Gori s pravom strahuju od Zakona o slobodi vjeroispovijesti zbog kojeg je već gotovo mjesec dana cijela država na nogama i da li se postupak koji predviđa sporni zakon može nazvati i “otimanjem” u ovom slučaju od strane države? 

– Živimo u vremenu krcatom raznim političko pravnim strahovima, a trebalo bi da je potpuno obrnuto. Ovo, polazeći od notorne činjenice da u demokratskim i civilizovanim državama, zakoni se donose prvenstveno radi vladavine prava a to posledinčno znači radi pravne sigurnosti svih građana.

Kada je riječ o ovom zakonu,  sa stanovišta pomenutog aksioma, a polazeći od profesorske zapitanosti, mogla bi se opravdati izvjesna doza funkcije i posljedica ovakvog zakona,posebno njegovih spornih članova 62.63. i 64. koji su „smješteni“ u odjeljku o prelaznim i završnim odredbama čime je zakonodavac, po mom sudu, napravio klasičnu „grešku u koracima“ zato što se tim članovima uređuje jedno od najvažnijih pravnih oblasti a to je oblast svojine i svojinsko pravnih odnosa.

U čemu je spornost navedenih odredbi?

U tome što se njima zanemaruje, kako je istakao i moj briljantni student, advokat Velibor Marković, (citiram): „Upisu prava vlasništva prethodilo je donošenje konačnog i pravosnažnog rješenja u upravnom postupku“. Po ovoj konstataciji koja je po mom sudu na mjestu, postavlja se jedno ustavno pravno pitanje: Da li ova pravna situacija dovodi do naše zapitanosti – koliko je ona u skladu sa ustavnim načelom – NE BIS IN IDEM  propisanim članom 36. Ustava Crne Gore, a znači doslovno „ne može dva puta o istom“ u najširem smislu te odrednice.

Spornom odredbom Zakona se upravo propisuje da je na Crkvi teret dokazivanja vlasništa  nad imovinom stečenom prije 1918. godine? 

Radi se o članu 62. stav 1. Zakona o vjeroispovijesti koji propisuje da su „svi vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, dakle, nekretnine, a koje su izgrađene odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini, ili su izgradnjom zajedničkim ulaganjima građana do 1. septembra 1918. godine kao kulturna barština državna svojina i da su u pogledu postojanja dokaza o tim činjenicama primenjuju dokazna sredstva i pravila dokazivanja u skladu sa zakonom o upravnom postupku i subsidijarno zakonom o parničnom postupku“.
Po mom sudu, ova zakonska odredba sama je sebi kontradiktorna zato što se ovim članom propisuje nešto što je već regulisano pravom, odnosno Zakonim o upravnom potupku i Zakonom o parničnom postupku.
Naime, kod činjenice da postoje konačna rješenja državnih organa, katastra kao i presude Upravnog suda u korist Mitropolije crnogorsko primorske i eparhija, to znači da je ova norma suvišna iz naprijed navedenog razloga i da je po pravu trebalo da se kod eventualno spornih upisa kod katastra povede imovinsko pravni spor pred nadležnim redovnim sudovima koji će svojom pravosnažnom presudom utvrditi čija je to imovina.
I da dodam – pošto bi jedna od parničnih stranaka bila strano pravno lice, odnosno SPC sa sjedištem u Beogradu, onda bi ovaj spor potpadao i pod Zakon o međunarodnom privatnom pravu koji rješava sukob zakona i sukob sudske nadležnosti u ovakvim sporovima.
Šta to konkretno znači?
To konkretno znači da, prema ovom zakonu, kada je predmet spora nepokretnost, postoje univerzalna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava koja obavezuju Crnu Goru po članu 9. Ustava Crne Gore sa kojom se uređuje pravni poredak Crne Gore i po kome opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava kao i potpisani i potvrđeni međunarodni ugovori i sporazumi imaju primat nad domaćim zakonodavstvom u svim onim slučajevima u kojima su odnosi drukčije regulisani.
Prema Zakonu o međunarodnom privatnom pravu, uvijek se primjenjuje pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nepokretnost i da je uvijek nadležan sud države na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost. To su poznata pravila lex rei sitae i lex fori.

Zbog čega onda država nije pokrenula parnične postupke u slučajevima u kojima smatra da ckvena imovina pripada njoj?
Iz prostog razloga što je ta ista država na taj isti način sama propisala i vršila takve uknjižbe, odnosno njeni nadležni organi, i što se na ovaj način koristi međinarodno pravni institut koji se zove FRAUS LEGIS a znači da se dozvoljenim sredstvima mogu izbjeći neželjene pravne posljedice u ovom slučaju rješavanje spornih svojinskih pitanja pred redovnim sudovima Crne Gore, nego je donešen ovaj i ovakav zakon.

Država odnosno vlast sada upravo spori regularnost upisa dijela crkvene imovine u katastru, koje je sama izvršila,  što je prije par dana potencirao i predsjednik Udruženja pravnika Branislav Radulović, u jednom TV duelu sa sveštenikom Gojkom Perovićem, rektorom Cetinjske bogoslovije. Da li eventualni krivični postupci i eventualno utvrđena krivična odgovornost pojedinaca, mogu biti od uticaja u postupku pred parničnim sudovima, prilikom utvrđavanja vlasništva?

Te eventualne krivične osude mogu jedino poslužiti kao dopunski dokaz o eventualnoj protivpravnosti upisa u katastar, pred parničnim sudom, a kako će taj dokaz sud cijeniti i da li će ga uopšte prihvatiti, to je pitanje suda.
Što se tiče tog pravnika, lično, kao njegov nekadašnji profesor ne polažem veliku vjeru u njegove pravne stavove, a to je najbolje pokazala TV emisija koju pominjete, a u kojoj je on pokušao i uspio da TV studio pretvori u sudnicu, dok jr na protivnoj strani bio sveštenik koji nije ni pravnik i kojeg je neljudski izmaltretirao koristeći njegovo pravničku neukost i dovodeći javnost u zabludu, i pravnu i stvarnu, kada je pokazao neku presudu suda iz Strazbura smišljeno prikazujući pogrešno pravnu prirodu te presude, na krajnje tendiciozan i neprofesionalan način. I kojom se prilikom pred cijelom crnogorskom pravničkom javnošću utopio u pltke pravne vode, očajnički braneći svoju fotelju u Državnoj revizorskoj instituciji, a ne državu.

Da li činjenica da su nekretnine upisane na Mitropoliju ili eparhije isključuje vlasništvo SPC, te može biti argument da se ne primjenjuje Zakon o međunarodnom privatnom pravu koji ste pomenuli?
Vlasništvo SPC se podrazumijeva, kao što je slučaj sa svim eparhijama SPC u svijetu. SPC je osnivač svih svojih  eparhija SPC širom svijeta i mislim da sve države svijeta imaju ugovore sa SPC o ovim pravnim pitanjima, osim Crne Gore.

Da li je uopšte bitno da li je neka crkvena imovina upisana na pravno ili fizičko lice, recimo, mitropolita ili episkopa? Da li se upis na mitroplita smatra upisom na fizičko lice obzirom da je mitropolit institucija, kao recimo “predsjednik” u sekularnoj državi?
Ukoliko su po crkvenom pravu to institucije – patrijarh, mitroplolit, episkop itd. – onda nema nikakve smetnje za upis nekretnina, to važeće državno pravo mora priznati i ne može sporiti.

Šta uopšte znači odredba da crkva mora dostaviti dokaze vlasništva nad imovinom prije 1918. godine?
Ta odredba je u koliziji sa zakonom o parničnom potupku koji je sistemski zakon i prema kojem teret dokazivanja pada na tužica a ne na tuženog.

Da li, u tom slučaju, ovaj i ovakav zakon, kao što tvrdi Crkva, a oglasili su se i neki renomirani pravnici, urušava temelje pravne države i kreira ambijent pravne nesigurnosti? Da li, ukoliko ovaj zakon ostane na snazi, to znači da država, kada god “baci oko” na neku imovinu, može donijeti zakon, suprotan sudskoj praksi i elementarnim pravnim normama kako bi “zakonito” oduzela nečiju privatnu svojinu?
Država ima tri vlasti, zakondavnu, sudsku i izvršnu. Zakonodavac donosi zakone koje on hoće iz raznih oblasti i tu nema ništa sporno. Ali, ukoliko postoje takvi zakoni u crnogorskom pravnom sistemu, a ja mislim da postoje, onda se to u pravnoj teoriji zove „zakonsko nepravo“ a to su oni društveni odnosi  koji su regulisani zakonom ali koji su istovremeno i protivpravni. I to je nešto najnepoželjnije u pravnom sistemu jer je to nukleus pravne nesigurnosti uopšte.
Postoje li pravna sredstva protiv ovakvih zakona?
Postoje, ne samo za ove već i za sve zakone i druge propise koji predstavljaju opšta pravna akta, a to je inicijativa ili predlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti cijelog zakona ili pojedinih njegovih odredbi. Poslije Ustavnog suda koji predstavlja poslednju stepenicu u unutrašnjen pravu, građanin ima pravo žalbe sudu u Strazburu na odluku Ustavnog suda u roku od 6 mjeseci od dana donošenja sporne odluke Ustavnog suda.
Da li podnošenje primjedbe Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti odlaže primjenu zakona koji se u cjelosti ili dijelovima osporavaju?
Nažalost ne. Vezano za ovo pitanje, kao primjer ću navesti dvije ustavno pravne situacije. Prema Ustavu RCG iz 1992. godine bilo je propisano, da kada Ustavni sud nađe da je neki zakon ili neka odredba suprotna Ustavu, on prestaje da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda u Službenom listu CG. Pride, poništavaju se sve pravne posljedice koje je taj zakon proizveo od dana donošenja do dana utvrđivanja njegove neustavnosti, što znači da su odluke Ustavnog suda imale kasacioni karakter. Po Ustavu CG iz 2007. godine, Ustavnom sudu su „potkresana krila“ na taj način što taj Ustav propisuje da kada Ustavni sud nađe da je neka odredba zakona neustavna, ona važi unaprijed, za buduće slučajeve, a ono što je bilo po tom neustavnom zakonu, od dana donošenja do dana utvrđivanja neustavnosti – narodski rečeno „pojela maca“. Po mom ličnom sudu ovo je veliki i nezapamćeni korak unazad u ustrojstvu Ustavnog suda i dejstvu njegovih odluka.
Sada mi odluke Ustavnog suda liče na nekadašnje odluke Suda udruženog rada, jer kad su u pitanju ustavne žalbe, kad Ustavni sud nađe da je ustavna žalba osnovana, on ukida pojedinačni pravni akt kojim je povrijeđeno ljudsko pravo i vraća na ponovno razmatranje, da isti organ ponovo ocjenjuje svoj akt, i on ima pravo da ponovo donese istovjetan pojedinačan pravni akt.
Ja lično ovo nazivam pravni crni humor.

Obzirom da ste u dva mandata bili predsjednik Ustavnog suda, da imate ogromno iskustvo, moram da vas pitam sasvim konkretno, da li očekujete da Ustavni sud sporne odredbe ovog zakona utvrdi neustavnim?
Postoje primjeri iz rada Ustavnog suda čije su odluke u elementarnoj i gruboj suprotnosti sa fundamentalnim ustavnim normama, kao svima dobro poznati treći mandat Filipa Vujanovića, kada je odbijena žalba SDP-a, čiji autor je bio advokat Nikola Martinović, i potvrđena kandidatura za treći mandat, iako Ustav decidno propisuje da predsjednik Crne Gore može biti biran najviše dva puta.  Zbog jedne slične odluke Ustavnog suda, dok sam ja bio dio te institucije, podnio sam neopozivu ostavku. Radi se o odluci da sudija Ustavnog suda može vršiti funkciju do isteka mandata od devet godina, iako je u međuvremenu ispunio uslove za starosnu penziju, a Ustav decidno propisuje da sudija Ustavnog suda po sili Ustava ide u starosnu penziju kad napuni 65 godina života.
Polazeći od ovih primjera, i još nekih drugih, za koje bi nam trebalo dosta prostora, a o kojima sam već pisao i izjašnjavao se, i polazeći od sastava Ustavnog suda – jer su ove sudije predlagale političke partije –  što se tiče mog očekivanja, veliki sam sam skeptik.
Srećom, postoji i sud u Strazburu.

Država i crkva 

Kako sa pravnog aspekta komentarišete odluke Kongresa DPS-a o obnovi Crnogorske pravoslavne crkve i kroz to “zaokruživanja državnog identiteta”, obzirom da se radi o vjerskom pitanju, a crkva i država su, po Ustavu, odvojene?
Ovo se pitanje ne može uopšte posmatrati sa pravnog asprekta. Ali ako bismo ga pravno teorijski razmatrali sa pravnog aspekta onda bismo morali konstatovati da te odluke nemaju blage veze sa važećim pravom u Crnoj Gori, zato što je Crna Gora sekularna država i iz tog razloga država ne može da stvara nikakvu crkvu. Država je i po zemaljskim zakonima, i po Ustavu sekularna, a crkve se formiraju po kanonskom pravu, odnosno u širem smislu, po crkvenom pravu, koje se inače na pojedinm univerzitetima u regionu izučava kao pravna disciplina.
Crna Gora je davno bila teokratska država, gdje je crkvenu i svetovnu vlast obavljala jedna ličnost. Toga nema više.