DRAGAN (67) JE BOS PREŠAO 12 KM U LITIJI: Da sam umro nasred puta, da su mi noge otpale, ne bih odstupio! BRANIM SVOJE!

Pljevlja – Dragan Gačević (67) iz sela Kozica kod Pljevalja u nedelju je, u litiji, bos hodao 12 kilometara od manastira Dubočica do crkve Svete Petke u Pljevljima.

Kada je posle tri i po sata hoda, posle velikog podviga u slavu svoje vjere i Svetog Vasilija Ostroškog stigao do Pljevalja i kada je gradom iz nepregledne kolone počelo da se prolama – “Kosovo – Srbija”, “Ne damo svetinje” i “Crna Gora i Srbija – jedna familija”, Dragan je kaže, umjesto hladnoće i umora osjetio nevjerovatno olakšanje i mir u duši, ponosan na ljude oko sebe…

– Bio sam lagan kao pero, preporođen, pune duše i srca, kao da sam po tepihu hodao – rekao mi je Dragan.

Kad sam ga posle pitao da li je tokom dugog, teškog pješačenja, bos na ledenom asfaltu, i jednom pomislio da odustane, skočio je kao oparen:

– Ja da odustanem? Da sam razišljao da odustanem ne bih se ni izuvao, jadan ne bio! Ne bih odustao, jadan, ni da sam mrtav nasred puta pao. Ne bih odstupio ni da je minus 20 bilo, ni da je snijeg do koljena bio – nabrojao mi je, i malo se ljutnuo na mene što ga to uopšte i pitam.

Nepregledna je bila litija koja je u nedelju uveče, tri i po sata, 12 kilometara od Dubočice prošla do crkve Svete Petke u Pljevljima. U koloni mnogo djece, mladih, mnogo starijih ljudi, svijeće, ikone i zastave u rukama, Dragan je jedini bio bos.

Podvig u slavu svoje vjere, svoje crkve, svojih predaka i potomaka.

– Mene politika ne zanima! Podijele se i rođena braća pa su se tako i Crna Gora i Srbija podijelile. Ali, on nas da nazove ludačkim pokretom! On da nazove onu divnu đecu, onu lijepu omladinu, one časne starce i bake što su u litijama – ludačkim pokretom? E, zbog toga sam odlučio da bos hodam od Dubočice gdje je Sveti Vasilije služio do Pljevalja. Nek je on meni živ i zdrav, ali, udario mi je na vjeru i na svetinju, na ime i prezime, a to ne može, ne dam. Mitropoliju ne priznaje, hoće Dedeićevu crkvu, da moje dijete sutra ne smije reći da je Srbin – objasnio mi je Dragan kad sam ga pitao kako se desilo pa je odlučio da bos ide u Pljevlja u crkvu.

Pored puta kojim je u nedelju prošla litija garaže i ograde, betonske podzide pokrivene trobojkama Kraljevine Crne Gore. Kad je litija pod trobojkama i crkvenim zastavama uveče stigla u Pljevlja, pored puta stajali su ljudi i plakali kao kiša. Učinilo mi se da su sva Pljevlja bila te večeri na ulici, šetalištem je prošla nepregledna kolona od barem 20-tak hiljada ljudi.

– Ustala je Crna Gora, svetinja se branit mora – pjevali su ljudi.

– Kad sam rekao da ću pješke do Pljevalja, smijali su mi se neki u selu. Uveče, dođem do Pljevalja, ama, ni malo se umorio nisam. Nosila me ona atmosfera, ona omladina oko mene, gledam, svi dišu jednom dušom, mili ti se ići… E, sad, kud god ovi moji da krenu u slavu Boga i naše vjere, ja ću sa njima – bos. Ne bih odustao niti odstupio kad bi mi obe noge otpale, ni mrtav odustati ne mogu kad branim ono što je moje – rekao mi je još Dragan tako odlučno da nije bilo moguće da mu ne povjerujem da će to, što mi je obećao i ono što priča i ispuniti.