Home / PG INFO / Aktuelno / PREDSJEDNIK U LITIJI: Kako lijepo korača s komšijama nasmijan
foto mcp

PREDSJEDNIK U LITIJI: Kako lijepo korača s komšijama nasmijan

O kako bi to lijepo bilo, kad bi se neki drugi predsjednik, bilo koji, jedno jutro zdrav i lijep probudio. Ustao bi, obukao se i rekao: Idem po hljeb i mlijeko. Kad bi izišao iz lifta, odgurnuo bi krilo ulaznih vrata i iznenadio bi se kako se čudna vrata otvaraju, i nekoliko puta bi ih cimao naprijed nazad dok ne bi primjetio kako ga posmatra znatiželjno neki čovjek ispred ulaza koji bi mu u prolazu nasmijan dobacio: „Dobro jutro komšija“

Piše: Protojerej-stavrofor prof. dr Boris B. Brajović

-Gledao sam staru dokumentarnu emisiju o životu i djelu revolucionara i zaslužnog društvenog političkog radnika, kako se tada govorilo, Slobodana Penezića Krcuna. A zapravo je bilo riječi o njegovoj smrti i samo o njoj, jer u smrti nema nikad ideologije, partije, nema u smrti družbe ni zamjene, sve se svodi na ono nema više mene.

Imaju nekrolozi i posmrtni govori, ali u njima ima tako malo istine, da ih ne bi trebalo ni izgovarati. U trenutku pogibije bio je predsjednik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Srbije, nešto kao danas premijer Vlade jer je predsjednik države bio doživotno samo jedan.

O njemu su govorili svi, osim njega samoga što je opravdano u takvim situacijama kad ste mrtvi, dobar drug, odan saborac, beskompromisan borac, čovjek Partije i vjernik komunističke ideologije, čak su uspjeli da se sjete i nekih anegdota iz predaha od silnih podviga i partijskih funkcija, ali nijesu išli predaleko u neku intimniju priču, ne zato što je nije bilo već nijesu bili sigurni šta njegova smrt po neizrečenoj direktivi može značiti za njih.

On je mrtav njemu to neće smetati, a njima može da škodi. Naravno preskočili su da pomenu ona silna ubistva, progone i mučenja koja je on u poslijeratnim danima provodio po Srbiji. Razumijem ih. U čuvenom anegdotalnom susretu Krcuna sa Mihizom kada su već od silnog alkohola, popustili i grčevi u duši i na licima, Mihiz se usudio da upita čuvenog prvoborca i predsjednika: „Sanjate li ih često?“.

Krcun je odmah znao o čemu je riječ, i iskreno se bez stanke ispovjedio svešteničkom sinu: “Sanjam ih svake noći. I pojedinačno i onako džumle, na gomilu“. „A mnogo ih je“, nastavio je Mihiz, već i sam zatečen brzim odgovorom, ovaj kasnoponoćni razgovor. „Mnogo“, procijedio je Krcun. Mihiz, to svevideće oko naše književnosti, zapisaće za njega i njegove kamarade: “Mahom lepi ljudi i muškarci, strasni naganjači žena svim sredstvima, i ličnim šarmom i parama, i privlačnošću, koju je za žene uvek imala moć i vlast, a poneko i ucenom ako zatreba, a pri tom čuvari i nadzornici puritanskog morala…

Hladni cinici po danu, smejači i podsmejači sebi i drugima, sa noćnim košmarima i morama koje ih trzaju iz sna. Obesni, nadmeni, oni za koje narod kaže da se Boga ne boje, a ljudi ne stide, a pri tome pouzdani i požrtvovani prijatelji. Na izgled, i ne samo na izgled, spontani i istinoljubivi, a sračunati, spremni na svaku podmuklu podvalu i falsifikat u službi koja ni od čega ne preza. Jednom riječju gospodari, a sluge“. Negdje pred samu zoru, Krcun je sasvim ozbiljan, kao da pjesmu izgovara, skoro svečano zavjet dao da će se ubrzo povući iz političkog života i otići u neki manastir u Kablarskoj klisuri dodavši: „Kaluđeri će se obradovati mojoj velikoj penziji, a ja ću im čuvati manastirske ovce i gledati oblake“. Na kraju samog dokumentarnog filma, prikazan je i stan Krcunov, i tamo u dnevnoj sobi, pored njegove fotelje nalazio se na sredini sobe jedan mahagoni stočić na kome je stajala ikona. I pomislio sam kad god bi se on umoran zavalio u svoju fotelju tik do njegovog lica bi ga netremice posmatrao svetiteljski lik sa ikone.

Ali Krcun je poginuo, kaluđere nije niko obavijestio o njegovoj smrti, niti su čekovi od penzije stizali. Prostim monasima nijesu trebali čekovi, trebao im je bludni sin koji će se vratiti. O kako bi se obradovali. Mogu samo da zamislim i kako bi on bio srećan. Bio bi najbolji iskušenik koga su imali. Ujutro bi na službu prvi dolazio, a onda bi poslije zajedničkog objeda radostan napasao ovce po proplancima, udišući duboko zatvorenih očiju vazduh natopljen cvjetnim mirisima. Svako malo bi pogledivao oblake koji bi mu namigivali. Poslije bi cjepao drva, pomagao starim i bolesnim monasima, pjevao za pjevnicom i povlačio se u svoju keliju u kojoj se dugo nakon toga molio, dok ne bi u dugo čekani blaženi san utonuo. Ali nije stigao, prestigla ga je ona kojoj se nije nadao tako brzo. Ali sve je moglo da bude drugačije. Ne mislim, znam da može i drugačije.

O kako bi to lijepo bilo, kad bi se neki drugi predsjednik, bilo koji, jedno jutro zdrav i lijep probudio. Ustao bi, obukao se i rekao: Idem po hljeb i mlijeko. Kad bi izišao iz lifta, odgurnuo bi krilo ulaznih vrata i iznenadio bi se kako se čudna vrata otvaraju, i nekoliko puta bi ih cimao naprijed nazad dok ne bi primjetio kako ga posmatra znatiželjno neki čovjek ispred ulaza koji bi mu u prolazu nasmijan dobacio: „Dobro jutro komšija“.

Ne bi ništa odgovorio začuđen neobičnom riječju Komšija. Pomislio je poslije ću na internetu pronaći njeno značenje i nastavio do prodavnice, duboko udišući vazduh raširenih nozdrva, koji tih dana nije bio ispunjen mikročesticama, sjeverni vjetar je prozračio cio grad, koji je možda baš zbog vjetra izgledao drugačije.

Učinilo mu se samo na tren da su ova vrata slična onim teškim bronzanim kroz koja je kročio u onu tajnu sobu u Njemačkoj, ali je brzo odagnao takvu misao, jer se dobro sjećao da ih ni tada on nije otvarao. Ušao bi u prodavnicu i podigavši visoko lijevu obrvu, razgledao postrojene ispunjene rafove koji su prostirali pred njim kao da čekaju njegovu zapovjest. Neko vrijeme je tumarao između njih, primjećujući da ga prodavci i prolaznici kriomice posmatraju, kao da ga znaju, pomislio je, ali on njih ne zna. Biće da mu se učinilo, možda je sve to zbog sjevernog vjetra, i to što je prvi put ustao tako oran i radostan, što je po hljeb otišao, i vrata otvorio, ulicom sam prohodao. Ali ne može biti prvi put, otkud mi takva pomisao, malo je još zamišljen stajao i brzo odustao od daljeg premišljanja. Našao se ispred posloženih bočica i kutija mlijeka.

Tako ih mnogo ima, a on ne može da se sjeti koje je njegovo omiljeno. Mora da ima neko koje on voli, ali eto, baš sada kada je dan tako dobro počeo ne može da se sjeti i brzo se odlučio za ono ispod kojeg je pisalo „Kupujte domaće proizvode“. Uzevši i hljeb uputio se ka kasi, na kojoj je vidio da je zaboravio novčanik da ponese, a opet učinilo mu se da ga ni kući neće naći ako ga potraži kad se vrati. Ljubazna kasirka mu je svaku nelagodu brzo odagnala rekavši: „Komšija nema veze, sjutra ćete donijeti“.

Kako lijepa riječ „Komšija“, moram odmah vidjeti šta ona znači kad za nju ni novac ne treba. Do stana je skoro trčao dugim koracima, i čim je ušao, potražio je onu zagonetnu riječ „komšija“ na internetu i srećan odahnuo kada je ugledao:“Komšija onaj koji živi do vas, najbliži vaš“. Dan se nastavio porodičnim ručkom u kome je uživao kao da je prvi, poslije je na terasi ispio kafu dok je grad gledao, pa mu se učinilo da ga je i on prepoznao, čak je uspio i početak jedne knjige da pročita koju mu je neko donio, ali se opet nije mogao sjetiti da li je iko ikada u njegov stan dolazio. I sve mu se taj dan ugodilo, i tako dopalo kao da je prvi put, da mu se nije javila, negdje pred sam mrak, jedna misao koja ga nije napuštala. Ako imam toliko komšija, mislio je, koji me znaju, kako da mi telefon, baš danas nije ni jednom zazvonio. I prije nego što je ovo odgonetnuo, telefon je, baš taj dan u tom trenutku zazvonio.

Javio se kao da je prvi put, i od svega je slušajući glas sa druge strane, razumio da je danas, baš danas, neka promocija u prodavnici pored Hrama. Pomislio je to me zove sigurno neki dobri komšija koji me znao. Brzo se obukao, uzevši onaj džemper u kome se najljepše osjećao i krenuo. I prije nego što je stigao do prodavnice do koje su uputio, ugledao je povorke ljudi koje su vidjevši ga uzvikivali i ime koje je kao svoje prepoznao, i još nešto što nije razumio. Ali im se odmah, tim novim komšijama pridružio koji su ga prepoznali, a on njih nije znao.

I dok je sretan sa komšijama koračao, do njega su sa razglasa dopirali muzika i riječi koje je i sam ponovio, kao da ih prvi put čuje: Ne damo Svetinje!

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com