Home / NOVOSTI / Društvo / “TATA ‘OĆE CRKVU DA NAM UKRADU”: Kako je Una iz Podgorice postala simbol otpora za odbranu svetinja u Crnoj Gori

“TATA ‘OĆE CRKVU DA NAM UKRADU”: Kako je Una iz Podgorice postala simbol otpora za odbranu svetinja u Crnoj Gori

Mnogo junaka rodile su litije po Crnoj Gori, koje nedeljama, poput rijeka, krivudaju po snijegu i ledu, uskim seoskim cestama, magistralama i bulevarima, prkoseći torturi režima u Podgorici i njegovom “čedu” – Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. U toj Hristovoj vojsci izdvojila se osmogodišnja Una Rajović, iz Podgorice, koja s ponosom nosi epitet heroine ovog vanvremenskog marša vjernog naroda.

O ovoj djevojčici se danima priča po Crnoj Gori, ali i regionu. Sa ikonom Presvete Bogorodice i visoko podignutim rukama, Una je postala simbol otpora za odbranu svetinja u Crnoj Gori. Odvažnog koraka u krstonosnom hodu sa svojim tatom Petrom, mamom Dankom i sestrom Miom, i ona, tako sićušna, kao da osjeća nepravdu.

Njen duhovni rast prevazišao je vršnjake i kulminirao u litijama, a potom i u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, na Božić, kada je primila svetu tajnu krštenja od mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.

 

– Una, danas je rođendan Hristu i meni – kazao je tada mitropolit.

– E, neka ti je srećan – odgovorila je britko Una.

– I ti si se danas ponovo rodila – dodao je vladika, milujući je po glavi.

Una, kako nam priča njen otac Petar, sa dvije i po godine je počela da sluša Radio Svetigoru, čita Jevanđelje za djecu, obožava manastir Ostrog i duhovne pjesme…

Una sa mitropolitom Amfilohijem

– Ona je takva. Sama sebe je našla u vjeri. Kada je ova priča o litijama počela, bio sam u Ulcinju, na poslu. Uporno me je zvala telefonom i govorila iz sveg glasa: “Tata, tata, ‘oće Crkvu da nam ukradu! Moramo da idemo. Dolazi, brzo…” Na kraju sam morao da popusti, da ostavim posao i krenem sa njom i narodom. Kada sam se pojavio na vratima stana, ona je sa zida već skinula ikonu Presvete Bogorodice, držala je u rukama, i spremno čekala da krenemo. Nisam se ni presvukao, nego sam u onome što sam imao na sebi izašao na ulicu i priključio se litiji.

Kočoperna Una je u ovoj neobičnoj šetnji išla od policajca do policajca sa visoko podignutom ikonom, zastajkivala je ispred njih i gledala ih pravo u oči. Neki bi joj namignuli, drugi bi okrenuli glavu, a jedan joj se nasmijao.

– E, to joj nije bilo po volji, i tada mu se glasno obratila riječima: “Nemoj, čiko, da se smiješ. Ovo je vrlo ozbiljna stvar!” I dotrčala je do mene govoreći gotovo u jednom dahu: “Tata, tata, on mi se smije, a ovo je veoma ozbiljna stvar!” Kada su to čuli najbliži u koloni nastalo je oduševljenje, mnogi su joj prilazili i ljubili je, grlili, a kasnije se i fotografisali sa njom – prisjeća se Petar.

Dok je stajala ispred hrama, otac Matej je pitao Unu:

– Šta misliš, do kada će ovo da traje?

Ona mu je, kaže Petar, kao iz topa odgovorila:

– Do pobjede. Do Hristove pobjede!

Pošto su Rajovići Piperi, Una je bespogovorno tražila od tate, mame i sestre da učestvuju u litiji od manastira Ćelija Piperska do Podgorice.

– Morali smo je poslušati, pa smo sa ostalima prevalili 24 kilometra i priključili se veličanstvenoj litiji u Podgorici. Bila je beskrajno srećna i ponosna na sve nas – zaključuje ovu priču Petar.

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com