DJELUJU LI TAMJAN I MOLITVA PROTIV KORONA VIRUSA? Ako ne vjerujete Mitropoliji, evo šta kaže NAUKA

Saopštenje Mitropolije crnogorsko primorske da će se protiv korona virusa boriti tamjanom i molitvama, od dijela javnosti, prvenstveno one koja ne gleda blagonaklono na litije koje se već dva i po mjeseca organizuju u Crnoj Gori, dočekano je na nož. Međutim, ko iole posjeduje znanja iz alternativne, ali i klasične medicine, kao i psihologije, zna da je ovo saopštenje sveštenstva itekako u njima utemeljeno.

“U molitvama i usrdnim moljenjima (litijama) koje se redovno organizuju povodom virusa i epidemije bezakonja koja nas je snašla ugrožavajući naše vjerske i gradjanske slobode, pridružićemo u narednom periodu i molitve protiv stvarne zdravstvene prijetnje za gradjane Crne Gore i cijelog svijeta – takozvanog koronavirusa“, saopšteno je iz Mitropolije.

Kako su naveli “molićemo se Bogu, iscjelitelju svake bolesti i nemoći, da se kadom tamjana i molitvom sveštenstva i vjernih odagna ova obostrana pošast od Crne Gore i za ozdravljenje svih oboljelih u svijetu“.

Mitropolija je ovim molitvama pridružila i stav o privremenom obustavljanju litija dok traje opasnost od korona virusa, u skladu sa onom narodnom: “Čuvaj se, i Bog će te čuvati”.

Tamjan

Kroz istoriju čovječanstva, tamjan je upotrebljavan prilikom liječenja raznih bolesti. U aromaterapiji, tamjan se koristi za ublažavanje i liječenje depresije, histerije, stresa i napetosti. Smatra se da inhaliranjem ili jednostavnim udisanjem tamjana možemo ublažiti probleme sa disanjem kao što su: alergije, astma, bronhitis, sinusitis, prehlade itd. Poznata je činjenica da tamjan ubija bakterije u vazduhu i da ta “sterilna sredina”, bez bakterija, traje i do mjesec dana.

Zato se, sa naučog gledišta, predlaže i kađenje kuće tamjanom

Vjerovatno ne postoji osoba koja nije čula ili pročitala o svjedočanstvima kako su oboljeli iscijeljeni “čudom”, a naučno je dokazano da je mnogo veća vjerovatnoća da će se razboljeti upravo oni koji se plaše bolesti, dok oni koji čvrsto vjeruju da će ih bolest zaobići ostaju zdravi.

Vjera 

Naučnici su otkrili kako vjerovanja, ili vjera – preko placeba, rituala, mističnih iskustava ili molitvi – mogu da utiču na tok liječenja oboljelih.

Mnogi eksperimenti su pokazali da je upravo vjera u izliječenje ključna, pa su pacijenti često podvrgavani “terapijama” placebo pilulama, a da im to nije saopšteno, nakon čega je značajan broj pokazao poboljšanje ili potpuno izliječenje.

Da li činjenica da je Crna Gora do sada jedina evropska država u kojoj nije zabilježen nijedan slučaj korona virusa zaista ima veze sa, nigdje do sada viđenim, litijama koje se već dva i po mjeseca održavaju na crnogorskim ulicama, i zajedničkim molitvama desetina hiljada građana, teško je reći.

Vjernici imaju pravo da vjeruju, ateisti imaju pravo da ne vjeruju.

Naredne dvije priče, zabilježene daleko od Crne Gore,  govore upravo o čudu – vjerovanja.

Hodočasnik nije bio siguran da li će stići do Kapele Milosti. Agonija je bila uopšte hodati, a kamoli izdržati 110 kilometara koje hiljade vjernika prepješače svake godine da bi u svetilištu vidjeli drvenu statuu: crnu Gospu iz Altetinga.

Rihard Medl je polomio petu, ali 2003. godine čvrsto je odlučio da ostvari svoje prvo hodočašće od Regenzburga do Altetinga u Njemačkoj. Mislio je, ako bol bude preveliki, uvijek može da stopira. Ali duboko je vjerovao da mu Djevica Marija može pomoći. Pa je hodao. I hodao. „Kad ste na putu za Alteting, gotovo da ne osjećate bol”, kaže.

Danas, sa 74 godine, Medl ima topao osmijeh i vitku figuru koja djeluje kao da bi mogao preživjeti napad nosoroga. Otkad mu se stopalo zacijelilo, bio je na hodočašću još 12 puta i žarko vjeruje u njegovu moć da promijeni stvari. Medl nije usamljen u tom vjerovanju. Bilo da se javlja kao dodir Svetoga duha na sastancima duhovne obnove na Floridi ili kao gnjuranje u vodi Ganga, iscjeljujuća moć vjerovanja svuda je oko nas. Proučavanja nagovještavaju da bi redovno pohađanje vjerske službe moglo poboljšati imuni sistem, smanjiti krvni pritisak i produžiti život.

Religijsko uvjerenje nikako nije jedina vrsta vjerovanja zbog kojeg se neobjašnjivo možemo osjećati bolje. Deset hiljada kilometara od Altetinga drugi čovjek je iskusio nešto što izgleda kao medicinsko čudo.

Majk Poulitik je 2004. godine prvi put primijetio da ima problem. Nije više dobro ciljao u bejzbolu i boljela ga je ruka. Šaka mu se pomalo tresla i, što je najčudnije, njegova žena je primijetila da se više uopšte ne smije. Misleći da ima sindrom karpalnog kanala, obratio se ljekaru. Međutim, nije loše ciljao zbog ruke, a razlog zašto se nije smijao nije bio bol u ruci. Sa 42 godine Poulitik je imao rani početak Parkinsonove bolesti. Ljekar mu je rekao da u narednoj deceniji neće više moći da hoda, stoji, niti da jede sam. Poulitiku se stanje nije toliko pogoršavalo koliko je ljekar predvidio, no godinama se borio s bolešću i depresijom kako su mu govor i pisanje postajali sve teži. A onda se, 2011. godine, obratio za pomoć Ceregeneu, kompaniji koja je testirala novu gensku terapiju. Parkinsonova bolest pojavljuje se kao rezultat hroničnog gubitka neurotransmitera dopamina. Pokazalo se na majmunima da bi injekcije proteina koji se zove neurturin mogle zaustaviti napredovanje bolesti tako da zaštite i možda poprave oštećene neurone koji luče dopamin.

Ceregeneovo eksperimentalno liječenje sastojalo se u tome da se kroz pacijentovu lobanju probuše dvije rupe, jedna u svakoj hemisferi mozga, i da se lijek injektira direktno u ciljana područja. Poulitikovo poboljšanje nakon operacije bilo je impresivno. Prije tog pokušaja mučio se s kretanjem. Neprekidno je morao objašnjavati klijentima svoje firme za tehnološki razvoj da njegov nerazgovjetan govor nije posljedica pića. Nakon zahvata drhtanje je nestalo, kretanje mu se popravilo, a govor je postao izrazito jasniji. (Danas teško da uopšte možete primjetiti da je bolestan.)

Ketlin Poston je bila zapanjena. Strogo uzevši, Parkinsonova bolest kod ljudi nikad nije bila savladana. Najbolje čemu se moglo nadati bilo je usporavanje napredovanja bolesti, a i to je bilo izuzetno rijetko. U aprilu 2013. godine Caregene je objavio rezultate eksperimenta. Neurturin je bio promašaj. Stanje pacijenata koji su primali lijek nije se znatnije poboljšalo od onih u kontrolnoj grupi koji su dobili placebo – lažnu operaciju u kojoj je ljekar načinio „ožiljke” na pacijentovoj lobanji kako bi se on osećao kao da je imao operaciju. Godine 2013. Caregene je kupila neka druga kompanija i rad na neurturinu za Parkinsonovu bolest nije nastavljen. Postonova je bila skrhana. Ali onda je pogledala datume i uočila nešto od čega se sledila. Majk Poulitik nije operisan. Dobio je placebo.

Na neki način su obojica, Poulitik i Medl, učestvovali u predstavi, onoj koju mi ljudi izvodimo hiljadama godina svaki put kad odlazimo iscjeljitelju u nadi da će on učiniti da se osećamo bolje. I baš kao što nas dobra pozorišna predstava može uvući tako da osjetimo kako posmatramo nešto stvarno, teatar iscjeljivanja zamišljen je da nas uvuče time što u našem mozgu stvara snažna očekivanja. Ta očekivanja podstiče takozvani placebo efekat koji takođe može uticati na ono što se događa u našem tijelu. Naučnici decenijama znaju za placebo efekat i koriste ga kao kontrolu u ogledima s lijekovima. Danas vide placebo kao prozor u neurohemijske mehanizme koji povezuju um s tijelom, vjerovanje s iskustvom.