MIJATOVIĆ: Ne zanima me politka, za nezavisnost CG sam glasao jer je predsjednik moj prijatelj

Španski magazin Jot Down, objavio je veliki intervju sa Predragom Mijatovićem, proslavljenim crnogorskim fudbalerom i legendom Reala.

Strijelac “onog gola”, čovjek koji je 20. maja 1998. godine “zadržao dah u presudnom trenutku” i donio Realu titulu čekanu 32 godine, srebrna lopta Frans fudbala 1997. iza Brazilca Ronalda, opisao je cijelu karijeru, od početaka u Titogradu, preko Budućnosti, Partizana, Valensije… sa osvrtom na ulogu u nacionalnim timovima SFR i SR Jugoslavije, dramatičnim momentima kroz koje je prolazio tokom NATO bombardovanja 1999, podršci za nezavisnosti Crne Gore na referendumu 2006…

Kakav je bio Titograd, sada Podgorica, glavni grad Crne Gore, interesovalo je novinara magazina.

“Bilo je dobro, ali da bi nam kupio kuću, moj otac je morao da ode da radi u Libiji nekoliko godina, zahvaljujući vezama koje je moja zemlja imala sa nekadašnjim Pokretom nesvrstanih. Živjeli smo veoma dobro. Imao sam srećno djetinjstvo. Bio sam jedini dječak – imam dvije sestre – a to je u Crnoj Gori značilo da imaš sve privilegije.

Podsjetio je da je od djetinjstva igrao fudbal na ulici, a da je počeo u Komu.

“Moja karijera je bila čudna. Treniram, ali kada dođe ljeto, idem na more. Nisam igrao za reprezentaciju Jugoslavije do U 20 selekcije i prvenstva svijeta 1987, a tada sam već imao profesionalni ugovor“, rekao je Mijatović.

Sa 16 godina je igrao u prvom timu OFK Titograda u drugoj ligi („veoma komplikovano takmičenje za dječaka“), a prelomni trenutak je bio poziv Budućnosti.

U Hajduk nije otišao, jer se pojavio Partizan sa pričom, koja je bila, nažalost, tačna..

“Upozoreni smo šta će da se dogodi za nekoliko godina. Zvaničnik Partizana, oficir u JNA, došao je u moju kuću i rekao ocu i meni da će da se dogodi nešto o čemu ne može da priča. Mislio sam da će da me uplaši…“

Sve što se dogodilo u Jugoslaviji nije, međutim, uticalo na njegovo prijateljstvo sa hrvatskim igračima. Hrvatska je 1994, za vrijeme rata, igrala u Valensiji, Peđinom gradu…

“Bili su to Šuker, Boban, Prosinečki … moji prijatelji. Bio sam na stadionu, posjetio ih… Sjećam se da je u Beogradu bili priče kako sam mogao da pozdravim neprijatelje, ali to bih uradio uvijek. To su moji prijatelji. Nikada nisam ulazio u politiku, samo su me interesovali sport i prijateljstvo. Želio sam da provedem vrijeme sa kolegama koji su nosili dres Jugoslavije, kao i ja. Bio sam kritikovan, nazivan izdajnikom, ali nije me bilo briga. Zašto sportista mora da slijedi strategiju političara? To sam mislio tada, mislim i sada. Moj patriotizam se ogledao u tome da branim boje mog tima na najbolji mogući način i da golovima donosim radost ljudima. Neki sportisti su palili zastave, govorili nešto, ja nikad. Niti ću“.

Realu je donio titulu čekanu 32 godina, golom protiv Juventusa, u Realu ga je dočekalo i bombardovanje Jugoslavije.

„Bio sam na pripremama nacionalnog tima, morali smo da napustimo pripreme i odemo iz zemlje, jer će biti bombardovanje. Otišao sam preko Budimpešte i na putu ka granici vidio kako padaju bombe. Bio je to šok. Nisam mogao da vjerujem. To je potpuno raznijelo. Vratio sam se u Španiju, prvenstvo je bilo u toku, ali moje misli su bile u Jugoslaviji. Razgovarao sam cijeli dan telefonom sa ljudima u mojoj zemlji. Međutim, morao sam da igram, to je bio moj posao. Trener je bio Tošak i pokazao je da me razumije. Međutim, kada sam mu jednom tražio dozvolu da ne igram, on mi je dao, ali je zatim rekao da sam odbio da izađem na teren. Nisam bio u stanju da igram, nisam mogao da se skoncentrišem“.

Podržali ste nezavisnost Crne Gore. To je bilo malo čudno, jer ste nekoliko godina ranije bili ispred ambasade SAD u Madridu i prostestovali ogrnuti u zastavu Jugoslavije.

“Podržao sam predsjednika Crne Gore, jer je on moj prijatelj. Znamo se 30 godina. Nije bilo moguće da dođe do problema, bio je to referendum. To nisam uradio zbog politike, već zbog prijateljstva. Sada svaka zemlja ima svoj put i to je to“.