Home / NOVOSTI / TADIĆ: Đukanović je iz jednog od kabineta EU dobio čestitku prije zatvaranja birališta

TADIĆ: Đukanović je iz jednog od kabineta EU dobio čestitku prije zatvaranja birališta

„Vidimo se u nekom novom filmu.” Tim riječima završio je Boris Tadić govor u izbornoj noći kada je od Tomislava Nikolića izgubio predjsedničku trku 20. maja 2012. godine.

Na isti datum, osam godina kasnije, Tadić za BBC na srpskom kaže da je već tada mogao da vidi obrise kom žanru će pripadati taj film.

„Znao sam i 2012. da će krenuti vrijeme autoritarizma i autokratije, a ne Periklovo doba, kako reče Vučić.

„Znao sam da će krenuti vrijeme laži, gebelsovske propagande, blaćenja, beščašća, makijavelizma, talas kriminalizacije i daleko gore korupcije nego u mom mandatu, za koju sam se osjećao odgovornim što je nismo suzbili do kraja, iako je bila najvećim djelom nasleđena iz perioda prije moje vlasti, ali smo je suzbili više nego ijedna prethodna vlast.”

Psiholog po obrazovanju, Tadić kaže da nije mogao ni da zamisli „dubinu patologije” u kojoj se nalazi srpsko društvo, a za slikoviti opis poziva se na naslov djela filozofa Erazma Roterdamskog „Pohvala ludosti”.

„Vučić pravi spomenike ludosti svuda po zemlji – čak i kad slučajno napravi dobru stvar, on je začini ludošću.

Kad kaže jednu normalnu, on mora da kaže deset nenormalnih rečenica – u svakom svom nastupu ima komponentu ludosti i ostavlja ih kao spomenike koje će biti veoma teško skloniti.”

Na predsjedničkim izborima 2012. godine, Tadić je u prvom krugu pobijedio, ali u drugom izgubio od Tomislava Nikolića, kandidata Srpske napredne stranke (SNS).

Tadić je osvojio 47,31 odsto glasova, a Nikolić 49,54 odsto.

Posle jednog mandata, Nikolića je na mjestu predsjednika zamijenio njegov naslednik na čelu SNS-a Aleksandar Vučić.

Razlozi poraza – osam godina kasnije

Gotovo deceniju kasnije, Boris Tadić spremno se upušta u analizu šta je dovelo do poraza koji je promenio političku sliku, a razloge vidi drugačije nego javnost u Srbiji.

„Da pitate građane, oni bi rekli da su to razlozi poput zloupotrebe u 24 sporne privatizacije – a ipak većina njih ne bi znala da je samo jedna od tih privatizacija bila u mom mandatu i to sa jasnim i oslobađajućim sudskim epilogom.

„Moja odgovornost je što nisam uspio da se do kraja izborim sa sklonošću ka korupciji djelova Demokratske stranke, pri čemu svaka objektivna analiza i činjenice jasno govore da sam naslijedio i taj problem – ali ipak to je došlo meni na naplatu.

„Greška je i što kadrovske promjene nisam izvršio prije 2012. godine, umjesto što sam planirao da se tome posvetim tek posle izbora.”

Umjesto toga, sopstvenu ključnu odgovornost vidi na drugoj strani.

„Moja velika odgovornost je što sam u relativno kratkom periodu, i to neposredno pred izbore, otvorio rat sa svima, a to se ne radi – sigurno bih danas postupio drugačije.”

Nabraja da je „zaratio” sa Zapadom jer nije želio da prizna Kosovo vođen idejom „da Srbija ne smije da izgubi u miru ono što nije izgubila u ratu”.

„Otvorio sam front protiv organizovanog kriminala – sudski dio vlasti osudio je na zatvorske kazne i same šefove mafije prvi put u našoj istoriji.

„Otvorili smo front protiv narkokartela i otkrili da je imao veliki socijalni i politički uticaj kroz ulaganja u poljoprivredu, rudarstvo, univerzitete pa čak i obdaništa, što je uticaj koga niko do tada u Srbiji nije bio svestan.”

Beograd, 2008,. godine

FoNet/Božidar Petrović

„Istorijsko pomirenje” demokrata i socijalista Ivica Dačić i Boris Tadić potpisali su u društvu visokih stranačkih funkcionera

Tadić kaže i da je njegova vlast otvorila rat protiv tajkuna, iako priznaje da postoji drugačija percepcija.

Tvrdi da je većina finansirala njegove protivnike.

„Front je bio i protiv dijela javnosti koji nije razumio ideju unutrašnjeg pomirenja – a bez njega nema ni regionalnog pomirenja.

„Otvorili smo rat i protiv anti-haških lobija i izazvali nezadovoljstvo zbog regionalnog pomirenja kroz izvinjenja u Srebrenici i Vukovaru, a ti gestovi su vratili aspekt moralnosti u srpsku politiku.

„Povrh svega, otvorio sam front i sa djelovima sopstvenog sistema koji su znali da bi posle izbora bili promenjeni, pa su se zbog toga djelovi organizacije pasivizirali između dva kruga predsjedničkih izbora, a delovi vjerovatno već počeli da sarađuju sa SNS-om, tražeći utočište za vrijeme posle izbora.”

Ko je „statirao u kukuruzu”

Dok tvrdi da na svoje prve predsjedničke izbore 2004. godine nije ni želio da ide, ali ga je ubijedila stranačka većina, kaže da je one 2012. godine mogla da dobije samo jedinstvena politička opcija.

„Da je beogradska organizacija DS-a odradila tada svoj posao kako treba, a ne statirala u kukuruzu nakon završenih gradskih izbora, ne bi se desio loš rezultat u Beogradu.

„Da sam ja imao više energije u toj kampanji, a ne istrošenost od prethodnih kampanja i osam godina vlasti u vremenu ogromnih izazova i zadataka, moglo je da bude drugačije.”

Beogradski ogranak Demokratske stranke je 2012. godine predvodio Dragan Đilas, kasnije predsjednik stranke, a po napuštanju DS-a i povratka u politiku osnivač Stranke slobode i pravde, stožerne članice opozicionog Saveza sa Srbiju.

Beograd, 25. novembar 2012.

ALEXA STANKOVIC/AFP via Getty Images

Dragan Đilas (lijevo) i Boris Tadić (desno) osnivali su svoje stranke po odlasku sa čela DS-a

Iako napominje da je koalicija DS-a, Socijalističke partije Srbije i G17 plus osvojila više glasova nego na izborima 2008. godine kada je preuzela vlast, Tadić ukazuje da su na razvoj događaja presudno uticali i koalicioni partneri.

„G17 plus je odlučio da ide sa SNS-om i upravo su oni time napravili ovakve naprednjake.

„Ne bi oni bili ovakvi monstrum naprednjaci da je formirana vlada kao do 2012. godine – i oni bi se transformisali i moglo bi se nositi sa njima kao opozicijom, daleko efikasnije nego kad su već bili ojačani vlašću.”

Konačno, jednu od prelomnih tačaka docrtali su iz Evropske unije – tri sata prije kraja glasanja, čestitali su na svom sajtu izbornu pobedu Tomislavu Nikoliću, kaže.

„To je bio isti metod kao u crnogorskoj borbi Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kada je Đukanović iz jednog od kabineta EU dobio čestitku prije zatvaranja birališta.

„Ja znam koji je to kabinet, danas znam šta se desilo, ko je u ime naprednjaka napravio vezu sa tim komesarom, ko je odigrao tu poslednju kartu koja je mogla da se odigra”, zaključuje Tadić.

„Bijeli listići”

Analize izbornog poraza Borisa Tadića ukazivale su da je značajnu ulogu u takvom ishodu odigrao i pokret „bijelih listića”, grupe intelektualaca koja je pozvala građane da na izborima ne zaokruže nijednog kandidata, pa je u drugom krugu bilo 3,15 odsto nevažećih glasova.

„Kada pogledate da smo izbore izgubili sa manje od tri odsto razlike, njihova uloga u porazu je takođe nesporna, ali su, u neku ruku, imali pravo – u sistemu koji sam vodio, svakako je bilo razloga i za kritiku, kao što je uostalom ima i u svakoj vlasti.

„Jedino što oni nikada nisu razumjeli da sam i ja bio otvoren za kritiku tog sistema i vrlo dobro sam video njegove mane, ali sa te pozicije ne možete da riješite baš sve po kratkom postupku.”

Osam godina kasnije, Tadić vidi dugoročne posledice ovakve inicijative.

„Paradoksalno je da su beli listići meni vjerovatno spasili život – ja ne bih mogao da izračunam kako bi se stvari do kraja razvijale jer su moje politike ugrožavale ne samo moju političku karijeru, već i ličnu bezbjednost pa je ta inicijativa bila mnogo štetnija za građane Srbije, nego za mene lično.

„Pogotovo što bih ja dosledno zadržao svoje crvene linije na Kosovu, nastavio bih rat protiv narko-kartela, obračunao bih se sa korupcijom.”

Kao posebno otežavajuću okolnost navodi da je za to u velikoj mjeri tada izgubio podršku onoga što naziva „superstruktura Demokratske stranke”.

„Nisam imao suštinsku podršku ni svojih potpredsjednika u to vrijeme – oni su imali svoje filmove, svoje ideje.

„To je jedino moglo da se reši brzom akcijom, novom stranačkom skupštinom – svega sam toga bio svjestan.”

Potpredsjednici DS-a 2012. godine bili su Dušan Petrović, Dragan Šutanovac, Bojan Pajtić i Jelena Trivan.

Tadić, povrh svega, žali i što sa nekim od protagonista nezadovoljstva 2012. godine nije lično razrešio nesuglasice.

„Bijeli listići su me možda spasili neminovnih bezbjednosnih rizika, ali su i izraz potpune socijalne neodgovornosti.

„Većinu nosilaca te ideje ja poznajem čitav svoj život, dolazili su u kuću mog oca na intelektualne konsultacije, pokojni Srđa Popović je bio moj advokat kad sam kao mladić hapšen zbog političkih razloga – nažalost, nikad nismo uspjeli da raspravimo to pitanje.

„Apsurd je što se i danas većina njih bavi borbom protiv ovog režima, čijem su dolasku na vlast suštinski doprineli.”

Beograd, april 2020.

FoNet/Aleksandar Levajković

Boris Tadić (gore, desno) bio je dio protesta opozicije i tokom vanrednog stanja

Novo istorijsko pomirenje ili lustracija

Kao lider DS-a, Boris Tadić je 2008. godine potpisao sporazum „istorijskog pomirenja” sa SPS-om, strankom koja je sa Slobodanom Miloševićem bila najveći suparnik demokrata tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

„Ne mogu ovog trenutka da zamislim da će se neko miriti sa naprednjacima, ali nisam se ni ja pomirio sa socijalistima 2000. godine – slijedila je pauza od skoro decenije u kojoj su oni već i bili dio vlasti, usvojili su i našu političku strategiju članstva u Evropskoj uniji.

„Možda će neko za 10 godina morati da se pomiri sa nekim Dačićem iz SNS-a koji neće biti Vučić, jer se ni mi nismo mirili sa Miloševićem.”

Umjesto pomirenja, Tadić kaže da će Srbiji posle vlasti SNS-a više biti potrebna lustracija iako, kako navodi, ne voli revolucionarne metode.

„Za lustraciju morate da imate većinu, politička je naivnost ljudi iz građanskog bloka koji nisu razumeli da je lustracija trebalo da se izvrši glasovima onih koji bi možda i sami bili lustrirani.

„Lustracija mora da se desi odmah i po zakonima, a ne kao što je od mene zahtevano osam godina posle Petog oktobra, kada nema većine ni za šta, a proevropsku vladu je bilo moguće napraviti samo sa onim koji je trebalo da bude lustriran.”

„Lista za bojkot”, ideja koja nije uspjela

Boris Tadić napustio je Demokratsku stranku pred izbore 2014. godine i osnovao svoju Novu demokratsku stranku, kasnije nazvanu Socijaldemokratska stranka (SDS).

Pred parlamentarne izbore zakazane za 21. jun predložio je ostalim opozicionim strankama da na izbore izađu na „Listi za bojkot”, preuzmu mandate i onda nastave sa bojkotom institucija.

Podršku, ipak, nije dobio.

„Moje ideje su prihvatane kada sam bio na vlasti, jer je karakteristika naše političke kulture da ljudi uglavnom prihvataju ono što se kaže sa vrha.

„Nemam žal zbog toga – nisam ni očekivao da će ideja biti prihvaćena, jer ljudi imaju svoje zaoštrene interese, ali i manjak iskustva u politici i pored osam godina političke borbe”, kaže Tadić i dodaje da su mu opozicioni lideri u razgovorima nasamo ipak davali podršku za koncept.

Poručuje im da su u politici važni i akteri koji se bore „samo” za cenzus.

„Niste vi u politici da biste se borili samo za konačnu pobjedu – za to su potrebni i oni koji su oko cenzusa, jer proevropski i demokratski blok nikada bez sabiranja nije imao većinu u Srbiji.

„Opozicija danas želi da nastupi samo na izborima na kojima može odmah da pobjedi – nokautom, ali za to nema snage i zato nam je potrebna akumulacija manjih pobjeda, umjesto velikih poraza usled nerealnih ambicija i neodgovornih procena.”

Boris Tadić napominje da su ovogodišnji parlamentarni izbori samo uvod u one koje ocenjuje daleko važnijim – izbore za predsjednika Srbije 2022. godine.

„Bojkot ima potencijal internacionalizacije uništavanja demokratije, ali i angažovanja i mobilizacije različitih struktura u borbi protiv Vučićevog režima.

„Ogromna mana bojkota je što posle izbora nemate šta da bojkotujete – koji je vaš identitet kad nestane reč bojkot”, pita se Tadić uz opasku da bojkot ostavlja opozicione stranke, koje opisuje kao „puke siromahe”, bez sredstava.

Beograd, april 2020.

FoNet/Aleksandar Levajković

Izborna kampanja u Srbiji protiče u senci mjera zaštite od epidemije virusa korona

Predsjednički kandidat, ponovo?

Na spekulacije o mogućoj kandidaturi za povratak na predsedničku funkciju, Boris Tadić odgovara tvrdnjom da ni 2004. tu ulogu nije želio.

„Volio bih da ne moram da nastupam na izborima kao predsjednički kandidat ili nosilac liste.

„Ali, ako to bude neophodno, ja ću preuzeti tu ulogu, mada ne bih volio da se ponovo nađem u situaciji da trčim trku jer niko neće – ne bi bilo prvi put ni da mi se to desi.”

U skici idealnog izazivača Aleksandru Vučiću, Tadić ima dva imena.

„Ja vidim dva čovjeka koji to mogu da budu, a da to nisam ja – to svakako nisu ljudi koji su novi u našoj javnosti, jer teško da neko nov i nepoznat može da pobjedi na izborima.

„Svi su to shvatili, sem što se u građanskom krilu stalno očekuju novi i novi ljudi, a ovakvu vlast mogu pobjediti samo ljudi koji imaju jednako iskustva kao i oni pa da se tek nakon pobjede i normalizacije okolnosti izgradi novi lider.”

Tadić podsjeća da ni Tomislav Nikolić, a ni Aleksandar Vučić nisu bili novi ljudi na političkoj sceni kada su preuzimali vlast.

Ujedinjenje DS-a, još jedna ideja koja teško uspijeva

Šest godina od napuštanja Demokratske stranke, Boris Tadić pokušava da učini korak u suprotnom smjeru – vrati svoj SDS i stranku Zajedno za Srbiju Nebojše Zelenovića u redove DS-a koji danas predvodi Zoran Lutovac.

„Meni se Dušan Petrović, Zelenović i Lutovac od decembra nisu javili da razgovaramo o tome i nikad nisu izneli razlog zašto su zaustavili taj proces, iako je naš dogovor bio da idemo ka tome.

„I dalje mislim da je formiranje jedne velike stranke, ne velike kao SNS, već velike u odnosu na druge organizacije u opoziciji, pretpostavka pobede nad Vučićevim monstrum sistemom sa 700.000 podanika.”

Tadić tvrdi da mu motiv nije povratak na čelo demokrata, na mesto koje je napustio u novembru 2012. godine.

„Ne znam zašto bih ja sad imao motiv da postanem predsjednik DS-a – s obzirom na sve funkcije koje sam imao tokom svoje političke karijere, ja sam sigurno poslednji čovjek u opoziciji kome bi mogli da pripisuju takve ambicije.

„Očigledno je ipak problem u tome što se za druge to ne bi moglo reći i to uglavnom baš za te koji meni pripisuju svoje želje – to je očigledna posledica autoprojekcije i strahova nekih ljudi.”

U ovom procesu i Tadić ima jedan uslov pod kojim neće učestvovati.

„Ja nikad neću nestati iz politike – u ovoj ili onoj ulozi – jer je to moj način postojanja od kada znam za sebe.

„Uostalom, čak i povlačenje iz politike može da bude samo posledica moje odluke, a ne odluke ljudi koji nisu bili u stanju da se izbore za svoje mjesto sve dok postoji neko ko je nešto uradio – ne postaje se veliki političar tako što neki prije vas jednostavno nestanu i ustupe vam mjesto, već tako što postignete bolje rezultate od njih.”

Za sličan princip, Tadić se zalaže i u preraspodjeli snaga na opozicionoj sceni.

„Unutaropoziciona konkurencija trebalo da bude ne temelju rezultata, politike i ideja, a ne finansijske dominacije, podmetanja i propagande – tako i ujedinjenje DS zavisi od toga da li će se aktuelni spor razriješiti na demokratski način, a ne blaćenjem, podmetanjem i agresijom prema manjini, jer je to upravo način na koji se Vučić odnosi prema opoziciji i sve ono protiv čega se borimo.

„To je pogotovo važno jer DS bi i nakon ovoga, bez obzira na ishod, morala da ostane jedan od ključnih činilaca borbe protiv Vučićevog režima i ni po koju cijenu ne smije da uđe u bilo kakvu kolaboraciju sa ovom vlašću”, poručuje Tadić.

(BBC na srpskom)

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com