7 DANA NA “NIČIJOJ ZEMLJI” IZMEĐU CG I BIH: Konstantin Dojić i njegov sin čekaju dozvolu da uđu u Crnu Goru (FOTO)

Metar od granične crte na “ničijoj zemlji” otac i sin, a na metar od granične linije na teritoriji Crne Gore, majka i supruga – na međusobnoj udaljenosti od dva metra, ovih dana jedini je način komunikacije između đakona Konstantina Dojića i njegovog trinaestogodišnjeg sina Dimitrija, s jedne strane, i njegove supruge Jolante s njihovo drugo dvoje djece, na crnogorskoj strani.

“Pa, tako je, moramo tako. Zbog korone. Moraju se poštovati mjere opreza. Opet, tako smo bezbjedni i ne prelazimo granicu protivzakonito. Tako se mora. Mada, ne dovodi moja supruga djecu svaki dan, težak bi za njih i naporan bio put do Ilinog brda iz Nikšića”, tako u razgovoru za Portal “Volim Podgoricu” priča đakon Dojić.

Sedmi je dan kako tu, na “ničijoj zemlji”, provode dane otac i sin. Sedmi dan “života u kombiju”. Sedmi dan života prilagođenog datim uslovima, a oni su, za njih dvojicu, i te kako otežani: na nesnosnim vrućinama, u kombiju, u kojem, kaže Dojić, uključe klimu i onda mogu i odspavati.

No, dok razgovaramo o tome, đakon Dojić ne ostavlja utisak čovjeka slomljenog trenutnom situacijom. Naprotiv, o svemu priča kroz umjeren humor, ubacujući šaljive opaske, a nijedna riječ nije lišena dostojanstvenosti.

Nikšićki đakon Konstantin Dojić, inače državljanin Kanade, sa svojim maloljetnim sinom čeka na graničnom prelazu Ilino brdo, da mu nadležni u Podgorici omoguće ulazak u Crnu Goru, gdje već osam godina obavlja svešteničku službu pri Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, Srpske pravoslavne crkve (SPC).

Dojići, koji su se iz Srbije vraćali u Crnu Goru, imaju kanadske pasoše, a iz policije kažu da ta zemlja nije na spisku država sa kojima je Crna Gora otvorila granice.

Napominju i da Dojići nemaju dozvolu za stalni ili privremeni boravak u Crnoj Gori, zbog čega im je ulazak zabranjen.

Odgovarajući na pitanje kako se osjeća, Đakon Dojić kaže: “Mirno. U miru. Duhovno”.

“Fizički je već malo teže, znate. Moje je dijete je dobro, pazim ga, sjedi i igra igrice. Nijesmo gladni, žedni, štitimo se i od žege. U ovakvim vremenima, kriznim trenucima, važno je održavati rutinu, znate. Da budemo uredni, sređeni, da održavamo higijenu, da budemo čisti. I redovna hidracija. Truditi se da se bude ispravan, onoliko koliko se to može, mada smo svi grešni, ali što je do nas, držati se ispravno. I, naravno, uvijek biti svjestan toga da nije sve u tvojim rukama, već u Božijim, ali i u rukama ovih zemaljskih faktora”, priča đakon.

Kaže kako je njegovoj supruzi posebno teško svakog dana odgovarati na pitanje njihovo dvoje djece koja su s njom u Nikšiću: “Kad će doći tata i brat?” sa “Ne znam”.

Obilaze ih svakodnevno, priča, prijatelji, drugovi, te sveštenstvo i monaštvo, posebno Eparhije budimljansko-nikšićke.

“I vladika Dimitrije nam je bio, iz Trebinja, što nas je veoma obradovalo”.

Granična policija se, kaže, prema njima ponaša izuzetno korektno i “tu nemam zamjerki”.

Govoreći o svakodnevici na “ničijoj zemlji”, kaže kako njegov sin voli sport i da svaki dan istrči jednu određenu putanju, tu na tom prostoru na kojem smije. Onda se desi da ga kontrolišu graničari sa teritorije Bosne i Hercegovine, pa gledaju da neće preći granicu.

“Kroz šalu im tada kažem kako se ne bavimo kriminalom, već sportom, da mogu da odahnu”, šali se nikšićki đakon.

Dimitrijevi drugari iz Nikšića, priča Dojić, potpisali su peticiju: njih više od 800 želi da ga vidi u svom gradu.

Danas su Dojići na Ilinom brdu malo drugačiji obojili dan: danas je, priča đakon, Dan Kanade, pa se u njihovom automobilu zavijorila kanadska zastava. Uz to, u posjetu su im došli i Dimitrijevi drugari, tako da je dječija sreća upotpunjena.

“Da naš auto plovi međunarodnim vodama pod kanadskom zastavom”, šalom završava đakon razgovor za naš portal.

Ljiljana Grbović