ODBRANA CG RIJEKA Kurgaš: Građani imaju ustavno pravo da fizički brane imovinu i živote, jer institucije to ne čine

Građanski aktivista i direktor ekološkog pokreta „SOS za Montenegro” Mirsad Kurgaš kaže u razgovoru za VOP da građani imaju ustavno pravo da fizički brane crnogorske rijeke, tako što će spriječiti njihovo stavljanje u cijevi, a tamo gdje su već stavljene, iste “dislocirati”.

Kurgaš, i njegove kolege su zbog svog građanskog aktivzma u proteklom periodu više puta hapšeni i saslušavani.

Od ekološke borbe protiv bušenja Jadrana i istraživanja nafte i gasa, preko branjenja čempresa u Baru, do malih hidroelektrana. Gdje god se radi zločin protiv prirode, stižu.

Odbrana planinskih rijeka od gradnje mini hidrelektrana, i njihovog guranja u cijevi, uništavanja prirode, flore i faune, i stanovništva, jedna je od najznalajnih borbi proteklih godina. Iako je Vlada Crne Gore do sada raskinula 12 ugovora o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana, problemi između investitora i mještana koji se protive gradnji na rijekama i dalje postoje, a trenutno se bitka bije u Barama Kraljskim kod Kolašina gdje su mještani odlučni da obrane rijeke Crnja, Ljubaštica i Čestogaz.

Kurgaš kaže da su male elektrane postale ozbiljan problem zbog očiglednog forsiranja privatnih interesa nad javnim.

On kaže i da su građani su glavni saučesnici u izgradnji mHE, te samim tim i ubijanju rijeka.

“Plaćanjem stavke 27- OIE2 na računima za struju, koja na godišnjem nivou iznosi 20-30 miliona eura, direktno finansiraju ubice naših rijeka. SOS za MNE je prije par mjeseci pokrenuo inicijativu za bojkot OIE2 na računima za struju”, kaže Kurgaš.

Umjesto da učimo na iskustvima drugih, mi radimo suprotno. Na osnovu iskustva sa već izgrađenih 15-tak mini hidroelektrana, stvari su jasne: napravljena je nesaglediva šteta po životnu sredinu, rijeke su strpane u cijevi, uništen je riblji fond, putevi, imanja mještana… Korist su imali samo koncesionari, takozvani povlašćeni proizvođači. Imate slučaj gdje su, čak, postavljene azbestne cijevi koje su, kao što je poznato,  kancerogene, i to na prostoru Nacionalnog parka Prokletije.

• 

Iako je u međuvremenu predata Peticija sa preko 6.300 potpisa za stavljanje moratorijuma na izgradnju mini-hidroelektrana, Vlada i Parlament Crne Gore se ne oglašavaju, kaže Kurgaš.

Da li investitori MHE i zagađivači trenutno snose ikakve sankcije?

Osim sporadičnih protesta jednog broja građanskih aktivista i par NVO-a, institucije sistema su u potpunosti zakazale. U nekim slučajevima (npr. zagađenje Lima) gdje je potpuno očigledno ko je uzročnik, počinilac još uvijek nije poznat a kamoli procesuiran, iako se ispuštanje otpadnih voda u rijeku odvija u kontinuitetu…

Kako stati na put moćnim pojedincima i raznim lobijima koji opšte dobro podređuju ličnim interesima?

S obzirom da su institucije sistema u Crnoj Gori zarobljene, policijski i pravosudni organi ne rade svoj posao, građani imaju pravo i obavezu na nužnu odbranu, tj. da se fizički suprotstave svima koji im ugrožavaju živote i imovinu. Na primjer, da spriječe stavljanje njihovih rijeka u cijevi, a tamo gdje su već postavljene, da iste dislociraju… Na kraju krajeva, to pravo nam garantuje i Ustav Crne Gore.

Građani razbijaju cijevi za mini hidroelektranu kod Babušnice (VIDEO)

Kako se Evropska unija uključila u rješavanje problema sa mini hidroelektranama? Koliko je vaš pokret u tome učestvovao?

S obzirom da je već poslovičan maćehinski odnos crnogorskih zvaničnika prema prirodnoj baštini, moram ukazati i na licemjeran odnos Evropske zajednice, koja i na tom primjeru demonstrira nezainteresovanost, odnosno pristrasnost, iako je otvoreno Poglavlje o pristupanju Crne Gore EU, koje se odnosi na ekologiju. SOS za Montenegro se obraćao Predstavništvu EU u Crnoj Gori sa zahtjevom da napokon počne da radi svoj posao i da se oglasi po pitanju uništavanja Jadranskog mora, rijeka, jezera, planina… u Crnoj Gori. Očekivano, nikada nijesmo dobili odgovor. Obraćali smo se, s tim u vezi, i Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, Univerzitetu Crne Gore, Institutu za biologiju mora… I, uglavnom svuda nailazili na zid ćutanja.

 Koliko je Crna Gora, kao prva ekološka država na svijetu, zaista ekološka i kako se prema životnoj sredini odnose njene institucije i građani?

Od samog početka, kada je proklamovana kao takva, sve je ostalo samo na teoriji. Izostala je, kao nešto što je obavezno, edukacija građana koji se i dalje neodgovorno odnose prema životnoj sredini. Zakazala je društvena zajednica, a prvenstveno vaspitno-obrazovne institucije.

Kako Vam izgleda ustavno određenje Crne Gore kao ekološke države imajući u vidu realno stanje?

Iako odlična ideja, zagarantovana i Ustavom kao najvišim pravnim aktom, nikada nije zaživjela u Crnoj Gori.

Na brojnim lokacijama mogu se vidjeti deponije smeća, otpad u potocima i rijekama, gradilišta na morskoj obali, nekontrolisano vađenje šljunka iz korita rijeka…. A nadležni rijetko reaguju? 

Zakoni koji se odnose na ekologiju, ne sprovode se ili, u najboljem slučaju, nađe se katkad neko “žrtveno jagnje”.

 Ko su najveći zagađivači životne sredine u Crnoj Gori?

Mislim da je, na prvom mjestu, najveći zagađivač – čovjek. Primjera za to imate na svakom koraku. Ako uzmemo u obzir ostale, onda je to, nesumnjivo, Termoelektrana u Pljevljima. Prosto je nevjerovatno, s tim u vezi, da se niko ne obazire na činjenicu da je taj grad rekorder po broju smrtnih slučajeva koji su, uglavnom, posljedica oboljenja respiratornih organa. Pljevljake ubijaju s predumišljajem i za to niko nikada nije snosio odgovornost. Naravno, aktuelni režim je glavni krivac.

Da li će Tara ostati Suza Evrope?

Tara je već odavno SUZA samo kao sinonim za tugu.

Šta biste izdvojili kao najveći doprinos SOS za Montenegro?

SOS za Montenegro je nastao kao pokušaj neformalne grupe građana da se spriječi bušenje Jadrana i postavljanje naftnih platformi. S obzirom na ogroman broj ekoloških “crnih tačaka” u Crnoj Gori, samo smo nastavili sa borbom za očuvanje prirodne sredine gdje god smo to bili u mogućnosti. Čak smo se povezali i sa ekološkim aktivistima iz zemalja regiona, koji imaju iste probleme.

Marko Komlenac