MARKOVIĆ: Stavljanje van snage Zakona o slobodi vjeroipovijesti je nepotrebno
Stavljanje van snage Zakona o slobodi vjeroispovijesti u cjelosti, bilo bi necjelishodno i nepotrebno, i moglo bi se protumačiti kao jedan vid revanšizma, osvetoljublja ili čak golog inata prema ranijoj vlasti.
Ovo je stav advokaa Velibora Markovića koji je član Ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP).
On navodi da su se posljednih dana, čula različita mišljenja o tome kakav treba da bude dalji status aktuelnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjeskih zajednica, počev od pitanja da li ga treba staviti van snage u cjelosti putem abrogacije, zatim da li takva njegova sudbina treba da bude uslov konstituisanja nove Vlade Crne Gore, kao i da li prije donošenja novog zakona crkva treba da zaključi ugovor sa državom.
“Bez ikakve sumnje da sva mišljenja povodom ovih pitanja predstavljaju dobronamjerne i legitimne stavove pojedinaca ili grupa, ipak prilikom davanja konačnih odgovora, treba imati u vidu sledeće:
Pravni život u svakom društvu i po cjelokupne društvene odnose, po pravilu treba da se odvija sa što manje “bolnih rezova”, uz što više opreza i suptilnosti od strane činilaca vlasti prema stanovništvu. S tim u vezi, nužno je poći od činjenice da značajan broj odredbi navedenog zakona predstavljaju dobra rješenja, potpuno prihvatljiva sa stanovišta primjene Ustava, sistemskih zakona i cjelokupnog pravnog života u Crnoj Gori. Otuda bi stavljanje van snage navedenog zakona u cjelosti, bilo necjelishodno i nepotrebno, pa i moglo protumačeno kao jedan vid revanšizma, osvetoljublja ili čak golog inata prema ranijoj vlasti, što nikako ne bi trebao biti slučaj ni od strane politike, a kamoli pravne struke kao nekog ko neposredno učestvuje u donošenju pravnih akata, kako opštih, tako i pojedinačnih. Tačno je da je sada važeći zakon u jednom, i to značajnom dijelu, na jedan krajnje neustavan i protivno sistemskim zakonima način zadirao u imovisko-pravne odnose između države i crkve, kao i pogrešno i protivurječno cilju kakav treba da ima, predvidio institut registracije i evidencije (formalno izjednačene sa registracijom) vjerskih zajednica, ali je činjenica i to da se radi o manje od 50% od ukupnih odredbi postojećeg zakona, što suštinski i pravno-tehnicki predstavlja više nego dovoljan argument protiv ukidanja zakona u cjelosti, već da se kroz njegove izmjene i dopune, putem derogacije (“derogatio legis”) izbrišu ili pravno koriguju njegove sporne odredbe.
Na taj način, pojednostavio bi se i ubrzao postupak eliminisanja očigledno neustavnih i diskriminatorskih odredbi tog zakona, za razliku od postupka donošenja novog, koji bi zahtijevao dugotrajnu javnu raspravu i učešće većeg broja činilaca, bez objektivnih razloga i potrebe. Bez obzira na ustavnu odvojenost vjerskih zajednica od džzave, propisanu odredbom čl.14. Ustava Crne Gore, crkva kao subjekt na koji se navedeni zakon najviše i odnosi, itekako ima pravo i obavezu da o prednjem vodi računa, tim prije što je i sama neposredni učesnik i konstituent društvenih odnosa i procesa u državi. Pritom, bilo kakvo uslovljavanje, pa i sastava nove vlade prethodnim ukidanjem ili izmjenama i dopunama navedenog zakona, ne bi bilo objektivno moguće podvesti pod pravnu argumentaciju, niti bi tako nešto vodilo svom cilju, a to je da novi akt bude u potpunosti usklađen sa Ustavom, ostalim zakonima, fakticitetu postojanja tradicionalnih vjerskih zajednica, i međunarodnim standardima. Tek nakon svođenja navedenog zakona na teren prava, dakle u “mirne vode”, što će se učiniti njegovim kvalitetnim izmjenama i dopunama, treba ući u postupak pregovora i zaključenja ugovora između crkve i države, ne i prije toga, kako se naknadno “kao repovi” ne bi vukla otvarala pitanja, koja ne bi smjela da budu sporna, a mogla bi da opterećuju taj proces”, smatra advokat Marković.
A.K.
