“LJUT SAM. PREMINUO JE ANESTEZIOLOG OD 37 GODINA, TEHNIČAR OD 41, I MI SMO LJUDI…” Očajničko pismo ljekara Doma zdravlja građanima

Ljekar doma zdravlja u Pljevljima dr Veljko Stijepović, obratio se građanima očajan što, kako kaže, niko nema razumijevanja za zdravstvne radnike, koji već skoro godinu dana trpe ogroman pritisak ubog epidemije kroonavirusa.

Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti:

“Jednom sam od starijeg dragog kolege, čuo nešto što me istog momenta zamislilo, a što je svoju potvrdu istinosti skoro doživjelo. ” Sadašnjim zdravstvenim radnicima biće teže nego ljekarima i sestrama od prije 50 i 100 godima. Ti doktori su imali za pacijente ljude koji su se čuvali, radili sve da sačuvaju živu glavu…a današnjem zdravstvenom radniku, osim što se bori protiv virusa, bori se protiv još težeg neprijatelja… nesavjesnosti kod ljudi”.

Sigurno je to teško i razumjeti ako nikad niste obukli skafander, proveli u njemu bezbroj dana i sati, povijeni pod ogromnim radom i neprolaznim stresom.

Prosječan dan u kovidu? To mogu samo posvjedočiti oni koji udju, vide, upoznaju sve te ljude i prožive eksplozivnih 7 časova borbe za njihovo zdravlje suočavajući se stalnom neizvjesnošću u kom pravcu će se bolest kod svakoga od njih razvijati. I kad izadjemo iz kovida, mislima kući ostajemo u Kovidu. Ta duševna stega se teško skida, misli o pacijentima samo se množe, šta li je bilo sa onim finim djedom kog sam poslao u bolnicu, da li mom drugu iz djetinjstva djeluje terapija, da li će se onaj čovjek iz Kosanice javiti ako mu bude loše … pitanja trista, nekad i više nego dok si u samoj kovid ambilanti.

Ponekad se javi umor, zasićenje, ali i najmanji pogled na starije kolege koji često sa suzama u očima biju bitku, i duhu i tijelu neizdrživu, ne daju nam posustati.

Dragi moji… Prije samo dva dana na trgu srijećem grupu momaka (njih 7-8) kako ismijavaju jednog od njih koji se usudio da nosi masku. Iako sam navijao da momak istraje, podlegao je pritisku i skinuo je… Na klupama bezbrižno sjedi svijet raznolikih godina, pričaju, smiju se, ponekad i svadjaju… svi bez maske. Samo koju desetinu metara dalje, jedna grupica djevojaka se srijeće sa drugom grupom. Kako taj susret može proći a da se srdačno ne izljube, jer se nisu vidjele od juče. Maska se nosi na laktu, neki je stave ispod brade… neki drže u ruci… bitno je da je ona tu, pa nema veze što se ne nosi kako treba. Kad već dodju kod nas, dolaze sa dilemom kako se to desilo “ja sam uvijek nosio masku”. “One izgleda ne pomažu”. Ne, ne pomažu na laktu, ni u džepu, ni u ruci.

Ljut sam.

Prije neki dan preminuo je kolega anesteziolog od samo 37 godina. Jedna od njegovih posljednjih poruka bila je “oni ne mare za nas”. Njegujući druge, život je izgubio i medicinski tehničar od samo 41 godinu. Obojica izgubljeni u 48h.

Znate, i mi se nekome vraćamo kući. Sa strahom prilazimo voljenima, ili im uopšte i ne prilazimo, jer znamo odakle dolazimo. Sa kakvom tek strijepnjom nas oni ispraćaju na posao, jer znaju da idemo tamo gdje zaraza ne bira, i gdje svaki trenutak nepažnje može da bude presudan.

Dragi naši sugrađani, premoreni smo. Željni bezbrižnog života koji danas svi mi možemo samo da odglumimo. Koliko god da dajemo sve od sebe ne možemo izliječiti sve. Ali vi možete pomoći i zaustaviti ovoliki priliv novoboljelih.

Mi nismo samo neka lica u skafanderima koji kao na traci prelaze od čovjeka do čovjeka. Koliki god bili naši mehanizmi odbrane i kontrole nisu jaki dovoljno da se nose sa ovako velikim brojem oboljelih, životno ugroženih pred kojima nerijetko stojimo bespomoćni. Pokažite i vi zrno empatije prema nama.

Da li naš glas neko čuje? Da li je toliko teško prihvatiti da smo svi zajedno u ovome, i da svi treba da pokažemo odgovornost? Nerijetko oni najmanje odgovorni u ambulanti budu najbučniji i gotovo uvijek traže pregled preko reda, valjda tada svjesni rizika…

Broj zaraženih samo raste… a umor svih nas samo je veći i veći. U tom umoru pojedine kolege i same podlegnu… Neki izgube i bitku… Za nekoga su možda samo broj. Ne za nas. Ne trebaju biti ni za koga.