Za jedan Milov “majbah” moglo se obezbijediti stambeno pitanje 15 porodica u Nikšiću

Ovo nije niko izmislio, dodao, propagandno plasirao. Ovo je glas običnog naroda, sugrađana predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji bez posla i kao podstanari čekaju u zabiti nekog nikšićkog kafića da ih se neko sjeti, dok stidljivo ispijaju još jednu kafu, gorkog ukusa iako zaslađenu, gorku jer će je kao i mnogo puta do tada platiti neko od njihovih osjećajnih i razumnih komšija iz ulice.

“Pa kako ga nije sramota..on se vozi u automobilu za koji smo svi čuli da se zove Majbah i da mu je cijena preko 600.000 evra…a mi na ulici…bez posla, bez prebijenog evra, bez nade da ćemo platiti sledeću kiriju“. Ćute svi, i oni koji čuju, i oni do kojih takav glas, vapaj, teško može da dođe, jer su davno izgubili osjećaj za stvarnost, oni kojima je smiješno kako neko nema 100 evra u džepu.

Zato će mu poruka na lokalnim izborima u Nikšiću biti jasna, „vrati Majbah, da bi mi, bar neki, mogli da uđemo u stan, da dobijemo krov nad glavom, da možemo da se okupamo prvi put u životu toplom vodom, da pozovemo nekog prvi put kod nas da dođe i popije kafu u toplom“. I uradi to što prije, i prije izbora, a ne zbog izbora, jer ti više nikada nećeš pobijediti u Nikšiću zbog svog obraza kojeg nemaš, jer ipak smo svi mi ljudi, a ti si to odavno zaboravio, i ne znaš da je teško biti čovjek, što je vrijednije od svake funkcije i zvanja, funkcije koju ćeš uskoro izgubiti, kao i mnoge druge, pa kad se okreneš, nećeš imati nikoga, možda ćeš tada shvatiti…