Home / LJUDI / Sudbine / “Majka hrabrost” koja je rodila u 62-oj, danas sama podiže sina: Nikada se ne predajem

“Majka hrabrost” koja je rodila u 62-oj, danas sama podiže sina: Nikada se ne predajem

Vijest o Danilovgrađaniki Milevi Radulović koja je rodila u 62.godini obišla je prije sedam godina planetu. Nakon 36 godina braka i velike upornosti, suprotno svim zakonima biologije, Mileva je dobila sina Sava, a njen podvig počeo je posjetom dr Slobodanu Raduloviću iz Beograda i njegovoj klinici za vantjelesnu oplodnju.

Savo danas ima sedam godina, ide u drugi razred, a Mileva, koja je u međuvremenu ostala udovica, snalazi se kako zna i umije da ga izvede na put.

– Nije lako, priča nam Mileva. Meni je skoro 70 godina, imala sam četiri teške operacije kuka kada je Savo još bio beba, i danas ne bih smjela da radim fizičke poslove, ali moram, priča ova žena čije majčinstvo je ravno podvigu. Ne samo time što je rodila u godinama kada se dobijaju unuci, pa i praunuci, već i ogromnom požrtvovanošću i predanošću kojom podiže svog sina.

Mileva i Savo žive u kući u Pažićima kod Danilovgrada, a „majka hrabrost“  radi sve poslove na imanju – sadi, okopava, održava…

Savo sa ocem na proslavi prvog rođendana

–  Moram zbog Sava, iako sam u godinama, a ne bih smjela da radim fizičke poslove. Penzija je mala, i kad mi odbiju kredite, ne ostaje mi ni 100 eura – priča Mileva, ali bez jadanja i vajkanja. – Držim 35-oro piladi, 20 kokošaka, troje prasadi, održavam voće, sadim baštu, pomalo povrća, krompira, greaška, mrkve, svega, za nas dvoje.

Nema, kaže, pomoći sa strane. A pripomogne i Savo.

– Dobar mi je, Bog neka ga čuva. Ide za mnom i pita: A što ća ja da ti pomognem, majko? Miran je, odličan je đak, nije razmažen, kaže ova hrabra žena.

 Savo ponekad pita: Majko, kad ja budem imao 30 godina, hoćeš li ti biti živa? Hoću sine, naravno, odgovara mu Mileva.

Savo je veliki miljenik učiteljice Vere Ljumović.

Savo sa učiteljicom Vjerom Ljumović

– Moj je i sramota je, može biti, da ga hvalim, ali je velika istina da je jedno dobro, veselo, dobroćudno, poslušno i razborito dijete, iako je jedinče koje je došlo kao jedvaček u ovu kuću poslije 36 godina. Žao mi je samo što moj Sreten ne poživje još koju godinu da se raduje našoj sreći. Savo ga nije ni zapamtio, zajedno smo proslavili tek njegov prvi rođendan, a onda se Sreten iznenada razbolje i pola godine kasnije umrije, prisjeća se sa sjetom Mileva.

Savo je, uz to što je odličan đak Osnovne škole „Vuko Jovović“ iz Danilovgrada, miljenik svih i u razredu i u školi. Vazda vedar i nasmijan i kad govori o školi i svojoj učiteljici Veri Ljumović i svojim najboljim drugovima Aleksi Bajoviću, Filipu Kekoviću, Strahinji Laloviću i Danilu Raduloviću, kad govori o svojoj najmilijoj tetki Slavki…

– Ja bih volio da budem doktor, da liječim svu djecu, da budem kao moj doktor Slobodan Radulović – veli sasvim ozbiljno ovaj nesumnjivo najomiljeniji stanovnik Danilovgrada…

 Savo sa dr Slobodanom Radulovićem i majkom Milevom

OVAKO JE SVE POČELO

Krajem februara 2007. godine na vrata kabineta dr Borislava Čolakovića, poznatog ginekologa u podgoričkoj bolnici, zakucala je crnpurasta, krepka sredovječna žena, jedna od onih kojima se ne zna da li su bliže pedesetoj ili šezdesetoj godini, ili su možda već zakoračile i u sedmu deceniju života. Došla da vidi kad bi se mogla obaviti jedna ultrazvučna kontrola trudnoće:

– Je li u pitanju snaha ili ćerka, možda unuka? – upitao doktor.

– Ne, u pitanju sam ja – gotovo sramežljivo je kazala žena, a zbunjeni doktor u nevjerici odmah pristupio snimanju:

– Bravo! Ovo je jedna fina trudnoća, jedna vitalna muška beba! – uskliknuo je zadovoljno doktor i u čast toga otvorio i bocu viskija…

Poslednjeg julskog dana te 2007. godine, tačno u 8 sati i 35 minuta, ekipa ljekara u porodilištu podgoričke bolnice, na čelu sa  šefom odjeljenja doktorkom Snežanom Raspopović, na „carska vrata“ je na ovaj svijet dovela dječaka teškog  dva kilograma i 600 grama i dugog 57 santimetara,  a u svijet je otišla senzacionalna vijest da je Mileva – Mika Radulović iz prigradskog naselja Pažići kod Danilovgrada, nakon 36 godina braka, rodila sina, odnosno da se ognjište šezdesetdevetogodišnjeg Sretena – Ćela Radulovića ipak neće ugasiti:

– Ja sam od Stamatovića iz Donjeg Zagarča – priča nam Mileva, koja se nikad nije pomirila sa gorkom istinom da neće imati poroda.

– Bilo nas šestoro djece, tri brata i tri sestre. Prerano ostali bez oca, ali majka ipak uspjela da nas odgoji i izvede na životni put.

Bila sam dobar đak i kao od šale završila ugostiteljsku školu. Zaposlila se prvo kao šef kuhinje u novom hotelu „Bijela rada“ u Bijelom Polju, a onda se koju godinu kasnije ipak vratila u rodni kraj i, prvo u hotelu „Gostilje“ a poslije u hotelu „Zeta“, bila šef kuhinje. U međuvremenu uz rad završila i  trgovinsku školu i napustila ugostiteljstvo.

Krštenje u manstiru Ždrebaonik

Moj supruug Sreten – Ćele Radulović bio je komercijalista u danilovgradskom ugostiteljstvu. Tu smo se sreli, planula ljubav i onda smo se i vjenčali 1971. godine.

Tri, tri i po gopdine kasnije, mene je počela da mori briga zašto ne mogu da zatrudnim. Već prvi pregled koji je uradio dr Vaso Kusovac na Cetinju, tada jedan od najpoznatijih crnogorskih ginekologa, pokazao je da nije do mene. Prošlo je poslije još pet – šest godina i kako nije bilo  pomaka, odlučila sam da odem u Frankfurt, u jednu poznatu privatnu kliniku, na laparaskopiju koju je uradio jedan Grk, poznati stručnjak. Nažalost, imena mu se više ne sjećam, ali znam da je bio kolega  sa doktorom Dragišom Vukovićem, poznatim podgoričkim ginekologom, koji me ovdje pratio. On mi je takođe potvrdio da je kod mene sve uredu i da nema smetnji da ja i prirodnim putem zatrudnim, a preporučio mi je da idem u Zagreb, ako se opredijelim za vantjelesnu oplodnju.

Dvije godine kasnije, taman kad sam se spremala da krenem u Zagreb, zadesila me velika nesreća: moj mlađu brat Rajko, koji me i vozio u Frankfurt, momak od 29 godina, poginuo je u saobraćajnoj nesreći, i ja sam pri tome na sve zaboravila…

Nada me, ipak, nije nikad napuštala i ja četiri godine kasnije, 1986, odlčučim da ipak odem u Zagreb. Doktori Grejzelj i Puharić su napravili tu dosta rizičnu operaciju vještačke oplodnjem, kako se tada radilo, sa dva reza na tijelu, ali je njihov poduhvat bio neuspješan.

Dvije godine zatim, dok sam pribirala snagu i spremala se da iznova još jednom pokušamo vantjelesnu oplodnju – desila mi se nova tragedija: pored toga što mi je majka umrla 1985. godine, u saobraćajnoj nesreći mi je 1986. godine stradao i drugi brat Božidar, takođe veoma mlad…

Uz sve to i muž je počeo da pobolijeva i u jednom trenutku je zaista izgledalo da je sve beznadežno. U tom periodu sam mužu predlagala  da usvojimo neko dijete, čak sam i išla u dom za napuštenu i nezbrinutu djcu u Bijeloj,  našla i odabrala jednog mališana od četiri i po godine, raspitala se ko je i šta je – u domu su znali podatke o roditeljima koji su ga ostavili –  i već bila odlučila da ga usvojimo. Onda se usprotivio muž i nije htio to da dopusti ni po koju cijenu.

  Savo sa ocem Sretenom i majkom Milevom

Nije me ni to pokolebalo. Kad sam čula za druge primjere „stara-majki“, kad sam čula za Nedu Šurinu iz Budve, a preko nje i za doktora Slobodana Radulovića i njegovu kliniku u Beograda, u Gospodar Jevremovoj ulici broj 54 – pamtiću za sva vremena –  nijesam se dvoumila. Otišla sam kod tog čovjeka, ispričala svoju višedecenijsku muku. On me razumio i dobro shvatio koliko je velika ta moja želja. Nije ga brinulo toliko što je moj muž tada već bio u 69. godini, što su njegovi nalazi i odranije bili dosta loši – sve to se, kaže, novim metodama da popraviti – važno mu je bilo samo  moje stanje. Kad je obavio preglede i kad su sve analize pokazale pozitivne rezultate, odlučio se za taj veliki i neizvjesni poduhvat.

 Prvi pokušaj – pamtim dobro, bilo je to 10. marta 2006. godine – nije uspio, ali ni njega, a ni mene to nije obeshrabrilo. U novembru iste godine, muž i ja smo ponovo otišli u Beograd. Ponovni pokušaj vantjelesne oplodnje je obavljen 21. novembra i mi smo se već sjutradan vozom vratili u Podgoricu. Kako mi je doktor Radulović rekao, ja sam za desetak dana otišla u privatnu laboratoriju u Podgorici da mi naprave analizu krvi i telefonom mu javila rezultate. On je odmah uskliknuo:

–      Bravo, uspjeli smo, trudna si!

Naravno da se poslije svega nijesam umjela, bolje reći nijesam smjela, ni poradovati. Ostala sam nekako mirna i pribrana i sve čuvala kao veliku tajnu, što je, kako mi je kazao doktor Radulović, bilo i najvažnije. Trudila sam se da živim i ponašam se potpuno normalno kao da se nije ništa desilo. Radila sam u maloj trgovini koju imamo, radila u bašti, radila oko voća i vinograda i nijesam pristala da ležim u bolnici kako su mi predlagali i savjetovali ljekari u Podgorici…

Četiri dana nakon uspješne operacije i porođaja, uslijedio je šok. Mali je nečijom greškom u porodilištu dobio neko trovanje i kad sam ga vidjela sa onim sondama  i prikopčanog na aparate, pomislila sam da ću ga poslije svega izgubiti. Na veliku sreću, on se ipak izborio i mi smo dvanaesti dan nakon porođaja došli kući.

 Za veliko čudo, ja sam imala mlijeka u izobilju i dojila sam ga punih trinaest mjeseci. A koliko mu je to prijalo najbolje se vidjelo po tome što je već za mjesec dana gotovo udvostručio težinu i nije htio nikakve prihrane u vidu vještaških mlijeka. Već od sedmog mjeseca ja sam počela da mu dajem i prirodnu hranu, voće i povrće, a kad je napunio trinaest mjeseci on je jednostavno sam odbio i da sisa…

Kada je krenuo u školu

Krstili smo ga u ovdašnjem manastiru Ždrebaonik i dali mu ime Savo po mom dobrom i plemenitom svekru Savu, Sretenovom ocu, koji me mnogo volio. On je predstavljao golemu radost ne samo za našu porodicu i najbliže prijatelje već mu se, meni se čini, poradovala i ptica u gori. Vidjelo se to i po nebrojenim čestitkama i telegramima koji su nam stizali, po mnogobrojnim poklonima od znanih i neznanih sa svih strana svijeta. Koliko god se trudila da nekoga ne ne izostavim, znam da ću se ogriješiti i nekoga zaboraviti, pa ću u ovoj prilici, za primjer, istaći samo tri gospođe iz Kotora – Danicu Jović, Dijanu Saveljić i Renatu Buć – koje imaju neku svoju nevladinu organizaciju i ni danas nas ne zaboravljaju. Eto, nedavno su malome donijele laptop, štampač, neki specijalmni aparat za igrice – da i ne spominjem svakovrsne druge poklone, obuću i odjeću, sve firmirano i izuzetnog kvaliteta…

Željela bih na kraju da kažem, da još nešto poručim svim ženama koje se rvu sa slučnim nevoljama ili mogu doći u situaciju u kojoj sam se ja našla. Važno je nikad ne posumnjati, nikad se ne predati, ne izgubiti nadu. Ko vjeruje u čudo, čudo mu se i dogodi, a savremena nauka i medicina je otišla toliko daleko da u tome može mnogo pomoći – kaže ova odvažna i uporna žena, možda i u svjetskim razmerama medicinski fenomen, koja o svemu što je doživela govori bez ikakve euforije, kao da se to što se njoj desilo svakog dana dešava.

ČESTITKE

U sijasetu čestitki i poruka koje su Radoluvići dobili kad se saznalo za Milevin podvig, među prvima se javio njihov prijatelj i komšija iz Bogićevića, poznati sudija dr Čedo Boguićević, a njegova poruka stoji uokvirena na zidu iznad Savovog radnog stola:

“Dragi Sretene, dolazak na svijet tvoga i Milevinog sina Sava, što podsjeća na biblijske prizore, ispunio je radošću crnogorske domove, a u oku prijatelja zaiskrila je radosnica. Hrabrost srca i nadmoć zemlje da se produži trag, ne prekine loza i ne ohlade verige na ognjištu zaslužuju poklon jednog naraštaja pred čudesnim moćima prirode i svemogućeg tvorca, ali i neslućenih mogućnosti nauke koja se nalazi u službi ljudske sreće. Veseli se dični dome Radulovića i slavna kućo Sava Sretenova. Zlatile se roditeljske stope vaše, a Sava na stazama života neka prati sreća, mir, zdravlje i napredak.“

Te 2007. godine, kad je Mileva Radulović zadivila svijet time što je postala majka u 62. godini, ona je ipak bila tek „vicešampion“ jer je Rumunka Adrijana Ilijesku bila starija pet godina kad je dočekala tu sreću. „Stare majke“ su sada sve učestalija pojava i mnogo je onih koje se obraćaju i Milevi za savjet, a po nekim podacima čak pet Crnogorki je u 2013. godini donijelo na svijet bebe, iako su dobrano zakoračile u šestu deceniju života.

TRAGEDIJA I RADOST ŠURINA

U stravičnoj, do danas nerazjašnjenoj eksploziji u olujnoj noći između 21. i 22. septembra 2002. godine, uništena je kuća Nede i Mirka Šurine u centru Budve. Tom prilikom je poginulo oboje njihovo djece, tridesetogodišnji sin Mario i dvije godine mlađa ćerka Marija koja je bila pred porođajem. Nekoliko godina kasnije u dom ovih unesrećenih ljudi, vratila se sreća: tada pedesetčetvorogodišnja Neda, zahvaljujući upravo dr Raduloviću iz Beograda, rodila je blizance, dva sina. Upravo ovaj slučaj iznova je probudio nadu i kod Mileve Radulović, posavjetovala se sa Nadom Šurinom i krenula njenim stopama…

Check Also

PREBOGATA HRVATICA OSTAVILA MAČKAMA NAKIT, SREBRO I 400.000 EVRA: Marija umrla u Americi, a kad su vidjeli testament, svi su bili u ŠOKU!

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *