ČUDESNA DJEVOJČICA IZ SRBIJE: Pivala bolje od svjetske PRVAKINJE
Jedno od najvećih čuda u istoriji olimpijskih igara, a bilo ih je za ovih 30 izdanja poprilično, izvela je jedna 15-godišnjakinja. Ali, čak i ona nije junakinja ove priče, već najmlađa srpska olimpijka u Rio de Žaneiru.
Ona 15-godišnjakinja sa početka priče je Je Šiven, Kineskinja koja je imala baš toliko godina kada je 2012. u Londonu osvojila ne jednu, već nestvarne dvije zlatne olimpijske medalje u plivanju. Bila je neprikosnovena i na 400 metara mješovitim stilom, oborivši pritom svjetski rekord, a i na dvostruko kraćoj distanci.
Četiri godine kasnije dođe i taj Rio. Dođe i Je Šiven, kao dvostruka šampionka. Sada 20-godišnjakinja, sa iskustvom kojim se ne mogu pohvaliti mnogi olimpijci. I sa znanjem kako se do medalja stiže. Čak i do onih zlatnih.
I, prođoše te kvalifikacije kako su prošle. Anja je u svojoj grupi nadmašila takmičarke iz Uzbekistana, Argentine, Italije i Portugalije. Očekivano, nije prošla u finale, ko je to pa mogao da očekuje od djevojčice koja je sad u maju prestala da bude 15-godišnjakinja. A Je Šiven? On je u onoj elitnoj kvalifikacionoj grupi podbacila, nadmašila je samo sunarodnicu Min Žu.
Ali, kada se podvukla crta, ako biste se odmakli korak nazad i pogledali širu sliku, ukazalo bi vam se pred očima nešto nestvarno:
Rezultat Anje Crevar, od četiri minuta i 43,19 sekundi, donio joj je fantastično 20. mjesto na Olimpijskim igrama i pritom je bio za više od dvije i po sekunde bolji od onog koji je ostvarila olimpijska šampionka – 4:45,86.
Naravno, lako je reći “Je Šiven je podbacila”. Jer, to i jeste tačna stavka u opisu njenog nastupa. Ali, tu leži samo pola istine. Druga polovina je ono na šta često zaboravljamo: Olimpijske igre uopšte nisu naivno takmičenje. Razmišljanje se na njima svodi na prilagođavanje svemu novom, a novo je sve. Osjećaj je drugačiji. Svi konkurenti djeluju drugačije. Strah je drugačiji. Čak i nadanje. O tremi da ne pričamo.
Ovog proljeća nam je Anja Crevar rekla “Poznajem skoro sve koji će da idu u Rio, oni se trude da mi prepričaju iskustva sa prethodnih Igara, uvijek mi pričaju da moram da se opustim, da ne treba da imam tremu. Ali ja uvijek imam tremu dok ne skočim u bazen!”.
Pred našim očima raste jedan divan sportski biser, i to u školjci koja je spolja prilično skromna. Možete tu školjku nazvati Srbijom. Možete kroz otvor da virnete i, tu, zagledani u biser, uzdahnete kada shvatite da Anja Crevar dolazi četiri puta nedeljno iz Pančeva u Beograd na treninge, dok njena svjetska konkurencija obično trenira dvaput dnevno, u vrhunskim uslovima. Možete da vidite kako ono malo, majušno slobodnog vremena ova djevojčica koristi da bude sa svojim prijateljima. Ali stiže i da trči, za svoju dušu. Jer voli to. I da šeta. Jer i to voli. Voli i da pliva. Iako ima tremu. Ali, kako su njen talenat otkrili oni najbliži, pružili su joj podršku i – krenula je ka svojim snovima. Hrabro. I, ma kakve da su je okolnosti isprva okruživale, uspjela je da nadmaši olimpijsko čudo. Uspjela je da kao dijete, u najtežoj plivačkoj disciplini, dođe do 20. mjesta na “Igrama nad igrama”.
Da, ima bisera među nama. Ima ih mnogo više nego što smo bili spremni da primećujemo. Ji Šinven bi nam sad na to rekla “Hej, a ja?”. Ali, rekosmo već, nije ona junakinja ove priče, već najmlađa srpska olimpijka u Rio de Žaneiru, koja nas je kao 16-godišnjakinja naučila da gledajući u 20. mesto vidimo recept za lepšu budućnost.
U takvu budućnost ćemo stići samo ako napustimo školjke u koje smo se sami uvukli i u kojima, zbog neke naše treme, sami životarimo umjesto da zajedno živimo. A ako se odmaknemo, tada će nam se ukazati šira slika, i u njoj nešto nestvarno: hiljade bisera pokraj nas takođe čeka da bude otkriveno. Hiljade bisera od snova dijeli samo – obična, ljudska podrška. Ova priča je tu samo kao putokaz.
(Blic/Darko Nikolić)
