Da ukoliko postoji mogućnost djeci dijabetičarima treba olakšati djetinjstvo i odrastanje saglasni su svi.

Dvanaestogodišnji Božidar Lakić razbolio se sa tri godine i od tada, priča za Dnevne novine njegova majka Maja Lakić, svakog dana više puta provjera nivo šećera u krvi.

“Svaki dan, bez obzira da li je radni, vikend ili praznik, Božidaru počinje u sedam sati ujutru kada mjeri nivo šećera u krvi, prima terapiju, doručkuje… Nakon toga malo odmori, popije čaj i bavi se nekom fizičkom aktivnošću. Prije užine ponovo mjeri nivo šećera u krvi i jede užinu koja je obično voće. Ručak je u 13 sati, ali prije njega opet mjeri nivo šećera u krvi pa tek onda ruča. Oko 16 sati je ponovo vrijeme za užinu i prije nje provjeru nivoa šećera u krvi. U zavisnosti od toga koliki je nivo šećera u krvi Božidar će pojesti određenu užinu i eventualno uzeti terapiju”, priča Maja.

Između 18 i 19 časova nastavlja, dječak opet mjeri nivo šećera u krvi u zavisnosti od kojeg večera i, ako treba, uzima dodatnu terapiju.

“U 22 sata Božidar uzima noćni obrok, što je obično jogurt, i ide da spava. U ponoć se budi da provjeri nivo šećera u krvi koji provjerava ponovo između tri i četiri sata, jer dijete koje je tek dobilo dijabetes ili je u adolescenciji, kad su najveće varijacije šećera, mora ga redovno provjeravati, jer dolazi do naglog pada ili skoka šećera u krvi. U 7 ujutru opet mjeri nivo šećera u krvi, uzima terapiju i doručkuje i tako svaki dan… “, kaže Maja i dodaje da Božidar svaki dan nivo šećera u krvi provjerava sedam do osam puta.

Mjerenja češća kod prehlada

U slučaju virusnih ili baterijskih infekcija, objašnjava, nivo šećera u krvi dijete mora znatno više da mjeri.

“U slučaju bakterijskih infekcija dolazi do jakog pada šećera, dok kod virusnih infekcija dolazi do povećanja šećera u krvi, pa se moraju uzimati dodatne terapije a samim tim mora se dodatno i mjeriti šećer i uvoditi dodatni obroci”, pojašnjava ona.

Sve to je, kaže, izuzetno komplikovano i zahtjevno ne samo finansijski, jer dječji prstići moraju sve to da izdrže. Krv se vadi iz vrhova prstiju gdje su svi nervni završeci, koža se obnavlja, ali, dodaje Maja, i tu mora da se vodi računa i redovno maže.

“Imamo bebe od godinu dana koje imaju dijabetes, a ne znaju da kažu kad su gladne ili kad se osjećaju loše, a stalno ih bockaju u prstiće. Aparat sa senzorima bi bio spas i idealno rješenje, ne samo za djecu nego i za roditelje i prosvjetne ustanove, bez obzira da li je riječ o vrtiću ili školi”, smatra Maja.

Senzor traje 14 dana i za to vrijeme šećer može da se mjeri neograničeno, pa djeca, pojašnjava, ne moraju iz sna da se trzaju kad ih bocnemo da provjerimo nivo šećera u krvi, jer senzor samo primaknemo i on očita nivo šećera u krvi u tom trenutku.

“Božidar je odgovoran i dobro regulisan. Umije sam da reguliše užinu i fizičku aktivnost. Ide u šesti razred, odličan je đak, trenira košarku i igra folklor. Išao je na putovanja sa folklorom, igra košarkaške utakmice, a nalazi dijabetesa su mu pod kontrolom”, ističe Maja.

Od ove godine, dodaje, počeli su da dobijaju po 200 trakica mjesečno od Fonda što je 100 trekica više nego ranije.

“Do ove godine dobijali smo po 100 trakica, dok smo još najmanje 100 morali da kupimo. Sa ovih 200 sada, što dobijamo od Fonda, pokrio bi se trošak aparata za bezbolno mjerenje nivoa šećera u krvi. Razlika u cijeni bi bila mala ili neznatna. Nama bi bilo mnogo lakše, a djeca bi imala bolji život”, smatra Maja.

Istog je mišljenja i otac dvanaestogodišnje djevojčice koja boluje od dijabetesa i autor peticije za uvođenje aparata za bezbolne mjerenje šećera u krvu na listu redovnih medicinskih pomagala Dušan Kovačević.

Na ideju da u Crnoj Gori pokrene peticiju za uvođenje aparata za bezbolno mjerenje nivou šećera u krvi za djecu na lsitu medicinskih pomagala došao je, kako kaže, jer je vidim da je u susjednoj Bosni pokrenuta peticija za istu stvar.

“Kao otac dvanaestogodišnje djevojčice, koja je dijabetes dobila prošle godine u maju, znao sam o čemu se radi i imao sam već informacije o tom aparatu. Odlučio sam da pokrenem peticiju u Crnoj Gori, makar da djeci olakšamo, jer znam dobro kroz šta prolaze svaki dan i koliko je to za njih stresno i bolno”, kaže Kovačević za DN.

Cijena ista i bez stresa

Riječ je, kako je rekao, o aparatu sa senzorima, koji traju po 14 dana, i praktično bi dva bockanja zamijenila više od 200-250 bockanja koliko ih djeca imaju mjesečno.

Cijenu aparata – čitača koji može nivo šećera u krvi da izmjeri bezbroj puta ne zna tačno, ali, kako kaže, kreće se 120 do 150 eura, mada se može nabaviti za 50 eura.

“Senzori su skupi i koštaju 50 eura jedan, što nije velika razlika u odnosu na trakice koje su sad u upotrebi”, ističe Kovačević.

Uvođenjem tog aparata u sistem, smatra on, zdravstvo bi imalo uštedu, jer bi djeca manje dolazila kod doktora, ne bi svaka tri mjeseca vadila krv nego bi aparat mogao da se ponese i da očita tromjesečni nalaz, tako da bi na mnogo stvari zdravstvo ušteđelo.

Peticija je pokrenuta krajem februara i već je prikupljeno blizu 6.000 potpisa, što elektronskih što ručno skupljenih po crnogorskim gradovima.

“Ni kad skupe svih 6.000 potpisa, to nije garancija da će se usvojiti. Ali, ako ne tražiš niko ti neće ni dati”, svjestan je Kovačević situacije i ističe da će biti uporan, jer se u Njemačkoj, Švajcarskoj i Švedskoj taj aparat može dobiti na recept.

Ništa bez zvaničnog prijedloga i mišljenja struke

Portparol Fonda zdravstva Amer Ramusović kazao je Dnevnim novinama da u Fondu nisu razmatrali mogućnost uvođenja “senzora za bezbolno mjerenje šećera” prilikom donošenja novog Pravilnika o medicinsko-tehničkim pomagalima, jer nije bilo zvaničnog prijedloga za njeno uvođenje na listu pomagala.

“Takođe, doktori specijalisti endokrinolozi se moraju izjasniti i dati svoje mišljenje o tom pomagalu koje prema našem saznanju nije uvršćeno na listu prava za ostvarivanje medicinsko-tehničkih pomagala ni u zemljama okruženja”, kazao je Ramusović.

On je podsjetio da je novim Pravilnikom o medicinsko-tehničkim pomagalima, koji je stupio na snagu u decembru 2016. godine značajno proširen obim prava za medicinsko-tehnička pomagala na teret Fonda za zdravstveno osiguranje za gotovo sve vrsta pomagala.

“Kada je riječ o pomagalima koja koriste oboljeli od dijabetesa novim pravilnikom Fonda proširene su indikacije za spoljnu portabilnu insulinsku pumpu koja se odobrava osiguranim licima do 26 godina, kao i pravo na aparat za samokontrolu šećera u krvi i veći broj trakica i lanceta koje su do sada koristila samo osigurana lica do 18 godina, a sada to pravo koriste sva oboljela lica od dijabetisa koja su na terapiji insulina”, rekao je Ramusović.