TAJNE OSTROŠKOG BLAGA: Preskočite jutro zvona i molitve
U prvim ponoćnim satima 6. aprila 1941. godine Njemačka je mučki, bez objave rata i poštovanja bilo kakvih običaja ratovanja napala Jugoslaviju.
Tek što se nakon prvog naleta nemačkih bombardera malo slegla prašina i detonacije teških bombi nadjačao plač i jauk ranjenih i izbezumljenih Beograđana, koji su bezglavo nekud bježali između ruševina, počeli su bježanija i rasulo jugoslovenske vlade i mladog kralja Petra Drugog Karađorđevića sa njegovom svitom.
U nedelju 13. aprila jugoslovenska vlada održala je na Palama svoju poslednju sjednicu. Tog dana kralj Petar je prispio u Ostrog, odavno već predviđen i pripremljen za moguću ratnu prestonicu. Jedan od poslednjih svjedoka tih burnih ostroških dana bio je, nažalost odavno pokojni, iguman Serafim Kašić.
„Upravitelj manastira tada je bio izuzetno popularan i kod naroda omiljen arhimandrit Leontije Mitrović, a čuvar ćivota Svetog Vasilija iguman Gerasim Čečur. Jednoga dana, banu u Gornji manastir arhimandrit Leontije:
– A, đeco, sivi sokolovi, da se isprazne i lijepo očiste i namjeste one tri sobe u manastiru, imaćemo noćas na konaku stidne goste…
Niko, naravno, ne smije ni pitati ko su gosti. U sve tri sobe namjestismo po jedan krevet. Leontije stalno nadzire i naređuje šta i kako valja namjestiti. Najlepši krevet, sa onim finim mesinganim uzglavnicama i posteljinu sa vezenim jastucima i čipkanim čaršavima u onu srednju sobu. Kad pred veče sve bi gotovo, Leontije nas prizva i okupi:
Šta je sve kralj poneo sa sobom
Bježeći iz Beograda početkom aprila 1941. godine kralj Petar Drugi Karađorđević poneo je sa sobom državni novac, umetnička djela, ali i tri najveće hrišćanske relikvije – ruku Svetog Jovana Krstitelja, ikonu Bogorodice Filermose i dijelove Časnog krsta.
Najveći dio tog bogatstva, koji kralj nije mogao da ponese sa sobom, ostao je u manastiru Ostrog i okolini Nikšića, a za njega su se od tada borili mnogi. Od Italijana, Nemaca, četnika i partizana u Drugom svjetskom ratu do komunističke vlasti pa do današnjega dana Malteški vitezovi i mnoge strane sile.
Dok su se ona dva svijetla odozdo, serpentinama uz strmu, šumovitu padinu, sporo približavala, ja sam stalno pokušavao da zamislim kako li to izgleda kralj i vežbao kako ću mu se što smernije pokloniti. Prvi prispe krupan čovek u uniformi. Drži baterijsku lampu u ruci i ne mogu mu čisto videti lice. Prilazi nekako nepoverljivo, mjeri me od glave do peta i onda tiho pita:
– A gde ti je otac Leontije?
Dok objašnjavam da on čeka pored svetih mošti Svetitelja, ispred mene minu sitna prilika u svijetlom mantilu i sa velikim kačketom na glavi. Minu bez riječi i naklona, a ja u čudu ne uspijeh ruku pružiti ni onom drugom pratiocu sa svijetlom koji se uljudno pozdravi i spomenu boga…
Znao sam da je kralj mlad, ali mi ni u snu nije bilo da je tako sitan i upotan, a pogotovu ne da se ne umije uljudno pozdraviti i ruku čovjeku pružiti…
Još dok je kralj sa pratiocima bio u ćivotu, oko manastira je zagušila vojska. Nas su sve preselili i smestili u konak ispred manastira, čak i igumana Čečura i arhimandrita Leontija.
Ujutro mi poranili na jutarnju molitvu, ali nas na ulazu dočeka straža:
– Neka, preskočite jutros zvona i molitve, oprostiće Bog i Sveti Vasilije, da ne probudite Njegovu svetlost kralja…
Vratismo se natrag u konak i ne izlazimo više negde do osam-devet sati. Onda mene kao najmlađeg poslaše da donesem vode. Izađem bojažljivo i odmah vidim da nema straže na kapiji ispred manastira. Nema ni vojnika nigde okolo. Uđem polako unutra. Ne čuje se niko. Ispenjem se na vrh prstiju do prve sobe – ona prazna. Tako i ostale, zijaju otvorena vrata, a unutra nigde nikoga. Na stočiću u sobi u kojoj je spavao kralj otvorena spomenica i u njoj dosta nevešto, osnovačkim rukopisom napisano: ‚Slava Ti i milost, Sveti Vasilije. U ovim teškim danima pomozi mojoj junačkoj vojsci i mome ljubljenom narodu. Petar‘.
Tek mnogo kasnije saznali smo da su oni izgleda imali radio-stanicu i da su obavešteni da je vojska pred kapitulacijom. Zato su tako na trku, kriomice, otišli iz Ostroga kako bi ugrabili da bezbjedno uzlete sa Kapinog polja kod Nikšića.”
