“Ne mogu više da ćutim o Žarku: Kako se od ubice postaje najcitiraniji mislilac društvenih mreža”? - Volim Podgoricu

“Ne mogu više da ćutim o Žarku: Kako se od ubice postaje najcitiraniji mislilac društvenih mreža”?

Često viđam statuse na fejsbuk i tviter profilima u kojima se citira glumac, pisac, mistik, tragičar, umetnik, intelektualac Žarko Laušević. Istog trenutka u stomaku osetim mučninu i boli me pitanje, kako se to od ubice postaje najcitiraniji mislilac društvenih mreža. Da li iko danas čita Crnjanskog, Ćopiča, Kapora, Andrića? Da li iko čita Ćosića, koga Srbi nepravedno odbacuju za mnogo oprostivije grehove od Žarkovih? Kako se to tako olako postaje mudar?
Godina je 1993, mladom čoveku to ništa ne znači, ali moja generacija na samu pomisao o ovom vremenu, oseti strah i neizvesnost. To je bilo vreme koje je podrazumevalo previše bola, srama, straha i nemaštinu, ali jedna usamljena svetla tačka nas dvadesetogodišnjaka bio je Žarko Laušević. Obožavali smo ga. Film Oficir sa ružom gledala sam previše puta, tada sam jako želela da ličim na glavnu glumicu i na njen lik Matilde Ivančić. Žarko je imao tridest tri godine i uspešno je stvarao svoja glumačka ostvarenja, najčešće u likovima tragičnih romantičnih heroja.
Ostvaren kao ličnost, umetnik, muž, otac, muškarac u najboljim godinama, sa životom začinjenim holivudskim sjajem i sa budućnošću bezgraničnih perspektiva.
Ognjena Marija, 31. jul, vraćajući se sa premijere Kanjoša Macedonovića sa budvanskog Grad teatra, Žarko je sa bratom svratio u podgorički kafić Apple. Na samom ulazu je izustio: “Kakva je ovo graja?” Pitanje je izazvalo revolt mladića , došlo je do koškanja…
Zvanični ishod: Žarko je ispalo ukupno trinaest metaka, osam u trojicu mladića, ostale u zid. Žarkov brat, Branimir ispalio je jedan metak. Ubijen je dvadesetogodišnji Dragor Pejović sa četiri zrna, tri su ušla u telo sa prednje strane, a jedno sa ledja. Radovan Vučinić star dvadeset jednu godinu smrtno ranjen sa tri prostrelne rane u bok svog tela. Dvadesetčetvorogodišnji Andrija Kažić ranjen u nogu i testise. Sva tri mladića bila su nenaoružana. Šta se zaista desilo te kobne večeri nikada nećemo saznati, to nije uspela da utvrdi ni zvanična istraga.
Tih godina živela sam u Beogradu i poznavala sam momke koji su se družili sa pokojnim mladićima, pričali su da je Pejović i trenutku smrti imao pljeskavicu u rukama i veliki zalogaj u ustima. Pričalo se takodje, da se Žarko vratio po pištolj koji se nalazio u njegovim kolima. Mnogo godina kasnije pročitala sam njegovo svedočenje u kome izjavljuje da se vratio po kasetofon, jer se plašio da ga ne ukradu. Takodje je tvrdio da je doživeo potres mozga, da su mu se sočiva u trenutku pomerila i da zato nije video u šta puca.
Kao svedok jednog vremena, zaista mogu da kažem da je sve ovo bilo moguće i da su to bila nadrealna vremena u kojima smo živeli oslobodjeni svakog zakona logike. To su bila vremena u kojima je sve moglo da se desi i ništa nije moralo da bude. Ali uzimajući u obzir čak i istorijsko- društveni kontekst, ne mogu da opravdam i pomirim se sa činjenicom da je jedan umetnik, intelektualac, mudrac imao potrebu da poseduje i nosi pištolj. On se na sudjenju branio običajnim pravom, u kome mu je čast nalagala da brani svoj život i život svog brata. Pošto svojim poreklom pripadam sličnom geografskom području, poznati su mi uglavnom svi plemenski kodeksi.
Po kom to plemenskom pravilu dva zrela, ostvarena muškarca u punoj snazi, vade pištolje pošto su napadnuta od strane neke bahate dece? Pravi Baja, a pogotovu kada je naoružan, podeli klincima po dva šamara i pošalje ih slinavih noseva kući. Zreo čovek ima obavezu da procenjuje postupke drugih, kao i svoje sopstvene, njegov zadatak je da se povuče kada postoji opasnost da stvari odu predaleko. Veličina čoveka meri se uspehom pobede nad sopstvenom sujetom.
Veličanje Žarka kao mudrog intelektualca zaista mi smeta, a verujem i celoj mojoj generaciji, bar onom malom delu nas, koji smo još uvek ovde i nismo otišli da živimo van granica ove zemlje. Dragor i Radovan nikada neće postati nečiji muževi, nikada očevi, nikada neće napisati knjigu, umrli su a da nisu ni saznali šta je facebook, a kamoli da se njihov ubica tamo citira više od bilo kog domaćeg pisca.
Ovaj tragični dogadjaj sadrži u sebi svu metaforu vremena u kome se odigrao i opisuje ga na najbolji i najslikovitiji način. Ovo je suštinski, priča o jednoj izgubljenoj mladoj generaciji, koja je tokom odrastanja bila suočena sa bolnom tranzicijom društva i o intelektualcima nespremnim da odgovore zahtevima novog doba.
Biserka Jakovljević / http://www.infocentrala.rs

7 komentara

  1. Zar neko ne zasluzuje drugu sansu, zar neko ne moze da se promijeni? Hocemo li ga cijeli zivot kriviti za nesto sto je uradio. Ruzno je sto se sve to desilo tako i kao sto rekoste necemo znati pravu istinu ko je u svemu pogrijesio. Mada greske su ebidentne kad nema vise tih zivota. Vjerujem da je Zatko dobro naucio lekciju u zatvoru, a i u zivotu i da ce ga cijelog zivota pratiti osjecanje krivice. Zasto mislite da ubica ne moze da postane veliki pisac,ili bilo sta veliko.Zasto mislite da se covjek ne mijenja u svakom smislu. Bilo bi smijesno da kaskamo u istom mjestu. Tu smo da grijesimo i da naucimo nesto iz gresaka, a mislim da je hriscanski prastati. Vjerujem da su mu mnogi oprostili za svoje djelo al mislim da on sam sebi nikad nece. Pustimo se zivota drugih i okrenimo se sebi jer tu uvijek imamo puno posla.

    1. Naravno da i ubica moze da bude talentovan za shta god, setimo se samo doktora Mengelea! Ali to ipak nije razlog da postane reper mudrosti i osoba za uzor i primer. Valjda ima josh neko na belom svetu ko ima shta da kaze, a da nije osudjivani ubica?! To da li se on i koliko kaje, ne mozemo da znamo a i nije do nekoga sa strane da baja i procenjuje. Ono shto je ruzno je praviti idola od njega, kao da je spasio porodilishte od plamena a ne da je izvrshio vishestruko ubistvo. I na divljem zapadu su smatarni kukavicama oni koji pucaju u nenaoruzane pa ma kako ti bahati bili. Interesuje me da li vi ili vashi nosate oruzje sa sobom? Kada bi se svi ‘pustili zivota drugih i okrenuli samo sebi’ onda nijedno dete ne bi bilo izlecheno iz fonda solidarnosti i sl. To su prazne priche, socijalna smo, drushtvena bica, i neprirodno je ne reagovati i ne ukljuchiti se u dogadjaje i pojave sredine u kojoj se zivi.

  2. Klasicna Crna Gora. Zasto da oprostimo kad mozemo da mrzimo? Uzgred, ne vidim po cemu je bilo koji pisac zasluzniji od nekog drugog. Ako se ljudi poistovecuju sa necim, a to nesto nije stetno po druge ljude, tu nema nista pogresno. “Veliki pisci” su pisali pre 60 i vise godina, Zarko je knjigu napisao pre manje od 10 godina. Normalno je da ce modernim ljudima vise da se svidi.

  3. Ono što kod Crnogoraca nikad neću moći da shvatim, to je da po svaku cenu brane i najneodbranjivije zločine i zločince samo zato što su saplemenici (ili ne mora čak ni da bude saplemenik, dovoljno je da su u nekoj vezi ili čak samo zemljaci). I onda ulažu sve napore da drugoga ubede u nešto za šta i oni sami znaju da ne stoji. Pa da mi je na oko izašao, ako je počinio zlodelo – on je zlikovac i treba da ispašta!

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com