DADO CEROVIĆ – MITSKI JUNAK NIKŠIĆA I BEOGRADA: Ubio je čovjeka pesnicom, otjerao Ljubu Zemunca iz Italije, bio Giškin idol, zaštitnik pijanaca i KRALJ ĐENOVE

Difovac, prvak Balkana u skoku s motkom, čovjek koji je obožavao Dostojevskog i Hegela, više volio pijance i slikare koji su širili legendu o njemu nego kriminalce koji su ga se plašili…

Čovjek koji je bio Giškin idol “jer ga je naučio da čita knjige”, koji je iz sudnice bježao kroz prozor, kralj Đenove za kojeg se šef pariske policije zakleo da će ići na giljotinu, a koji je ipak umro u bolnici od pankreasa i loze koju je pio..

Tako pisac, novinar, bivši kolumnista Kurira Nebojša Jevrić u svojoj kolumni opisuje Danila Dada Cerovića, čovjeka koji je u “vrijeme kada su se zakazivale tuče, kada nije bilo kalašnjikova i bombi, u viteško vrijeme beogradskih mangupa ubio pesnicom čovjeka ispod Savskog mosta”.

“Pripadao je mitu beogradskih i nikšićkih ulica, njihovoj mašti i nadgradnji. Usmenoj književnosti. Bio je jedan od rijetkih koji nisu dozvolili da se o njima za života piše. Ali se zato pričalo”, piše Jevrić.

Svi su čuli za Dada Cerovića, ali je ilo malo onih koji su ga poznavali

“S dokumentima dvojice Italijana iz Istre je prebjegao je u Italiju i zaposlio se u nekoj fabrici dok nije dobio originalne italijanske papire.

Onda je putovao po Evropi. Iza njega nisu ostajali tragovi. Šef pariske policije, pričalo se po beogradskim kafanama, zakleo se da će Dada završiti na giljotini. Hapšen je, ali je uvijek u nedostatku dokaza oslobađan.

Na kraju se skrasio u Đenovi. I učinio da Đenova nestane s naslovnih strana kriminalnih rubrika.

„O, sinjor Dada…”, još ga pominju sitni trgovci u Đenovi koje je štitio od provalnika i pljačkaša, Vijatnamaca, Cigana…”

 

Kao i svakog polumitskog junaka, i Cerovića su pratile razne priče. Pričalo se da je iz Đenove otjerao Ljubu Zemunca, da je kriminalce hvatao efikasnije od policije i da je imao neku kumu Milicu koju bi zvao kad bi nestalo para i koja je stizala taksijem i donosila keš.

“Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”

Jevrić ga opisuje kao visokog, ” sa srebrnom bradom i dugom sijedom kosom, visokim čelom i očima koje nikada nisu stajale”, kako liči na Lubardu, citira Dostojevskog i štiti pjesnike slikare i pijanice.

” Obožavao je Dostojevskog i stalno je ponavljao: „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno.”

I stvarno, otkad se on pojavio, sve nam je bilo dopušteno.

Privlačio ga je taj svijet odmetnut od društva i uvijek spreman da realnost zamjeni za snove. Otkad se on u našem društvu pojavio, ohrabrili su se pjesnici. Njihovi pasjaci, koje su opasni tipovi surovo kažnjavali, počeli su da prolaze nekažnjeno. S Dadom u društvu u polumrak „Crnog grada”, kako je Dada zvao „Beli grad”, ulazili su Aca Sekulić i Jaša Grobarov. Secikese i podvodači, kurve i kelneri koji su nas uvijek kinjili bili su uslužni i spremni na visok stepen tolerancije, koji je pijana pjesnička bratija koristila. Oni koji su s Dadom sjedeli za stolom bili su bezbjedni”, piše Jevrić.

O njegovoj naklonosti prema slikarima i umjetnicima govori i anegdota koju je svojevremeno ispričao čuveni slikar i vajar Peđa Dragović. Prvi njegov susret sa Dadom Cerovićem desio se u Budvi. Peđa je sjedio pored mora i slikao, naišla su tri nabildovana, osiona Cetinjanina i oteli mu blok i bacili ga u more.

U tom trenutku se pojavio Cerović, obučen po poslednjoj modi u bijelom mantilu a nasalnici su završili u moru. Morali su da pokupe sve crteže i izvine se slikaru. Desetak godina po jednom mornaru stigle su mu najskuplje boje kiz Italije..

Još mnogo je anegdota kojima Jevrić slika portret kralja Đenove

 

Koliko vrijedi prst jednog slikara

Pera Vo je ljeti okopavao kukuruze u Ratkovu. Imao je jak srednji prst i niko nije mogao da mu ga polomi.
Emil, slikar, i Pera Vo su lomili za opkladu prste kad je ušao Dada u kafanu. I zakucao Peru.
Pera Vo je, ležeći na patosu, pitao: „Zašto mene, Dada?”

„Znaš li ti, budalo, koliko vijredi prst jednog slikara?”, rekao mu je.

To je mogao samo Dada, kralj Đenove.

Jednom, godinu dana prije nego što će se vratiti da umre u Srbiji, ušao je u banku u Milanu da unovči čekove.
Nastali su neki problemi i on je tražio da vidi direktora.

Kad je ušao u kancelariju, direktor je ustao, prebledeo, podigao ruke i stao uza zid.

„Ali ja sam došao samo da unovčim ček!”

„Molim te, nemoj da pucaš, imam četvoro djece”, cvilio je direktor.

Dada je zaboravio da je tu istu banku opljačkao prije dvadeset godina. Direktor je tada bio blagajnik.
Završilo se smijehom uz viski.

 

 

Uz Hegela, Heraklita i lozu do kraja

„Ako Boga hoćeš da upoznaš, moraš da zgaziš đavolu na rep”, govorio je.

Pred kraj života preselio se u Budvu.

Viđali su ga u društvu Kira Radovića kako razgovaraju o Hegelu i Heraklitu. Kiro Radović je bio stari robijaš i golootokaš dvomotorac koji je i posle Golog otoka više puta arestovan zbog vrijeđanja Titovog imena i djela. I koji je govorio: „Ono malo života što sam proživio, proživio sam na Golom otoku. Sad možete misliti kako mi je bilo na slobodi.”

Dadina duga sijeda kosa i duga brada, i oči koje su sve skrivale, ali i otkrivale, izazivali su pažnju prolaznika.

Završio je u bolnici u šezdeset i nekoj godini bez čizama.

Prognoza šefa pariske policije nije se ostvarila.

Umro je od oboljenja pankreasa i loze koju je pio.

 

(Kurir.rs)