Home / LJUDI / ZBOGOM, LEGENDO! Siromašno djetinjstvo, nevjerovatan uspjeh i ljubavna priča duga 45 godina!

ZBOGOM, LEGENDO! Siromašno djetinjstvo, nevjerovatan uspjeh i ljubavna priča duga 45 godina!

Vijest da je u ranim jutarnjim satima u splitskoj bolnici životnu bitku izgubio jedan od najvećih pjevača rastužila je mnoge. Uprkos teškom zdravstvenom stanju, ipak su se svi nadali da će Oliver Dragojević biti jači od bolesti i da će novim pjesmama ponovo oduševljavati sve, baš kako je bilo tokom njegove dugogodišnje karijere, koja, ko zna kako bi izgledala, da je umjesto pjevača, odlučio da bude mesar.

U Veloj Luci na Korčuli, 7. decembra 1947. godine rođen je Oliver Dragojević, u porodici Kate i Marka Dragojevića. Njegova porodica nosila je nadimak Koža, jer je njegov pradjeda derao kože.

Ime je navodno dobio po Oliveru Tvistu, glavnom liku istoimenog romana Čarlsa Dikensa, a on je svojevremeno ispričao i zanimljivu priču oko dobijanja imena.

‘Moja mama je poznavala ljude koji su se bavili čitanjem i pisanjem, pa ih je pitala za savjet. Za pokojnog brata su rekli da se zove Aljoša. Rekli su – neka se zove Aljoša i to je za Istok i ako ostanu Rusi, a u slučaju da dođe do sr**nja, daj drugom sinu zapadno ime, pa sam ja dobio – Oliver. Tako smo dobijali imena u vrijeme Hladnog rata.’

O svom odrastanju, uz godinu dana starijeg brata Aljošu, ispričao je u knjizi ‘Južnjačka utjeha’: “Bilo je gadno vrijeme. Malo pinez, malo spize. Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtim američko maslo, zvali smo ga Džon Vejn maslo, pa mliko u prahu. Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću biti kad narasten, govorija san – mesar. Zna san jednog sina od mesara i u nj’ se svaki dan jilo meso.”

U porodici Dragojević, muzika je bila sastavni dio njihovog života, pa je otac Marko svom, tada petogodišnjem sinu, kupio usnu harmoniku, da bi pet godina kasnije, na kredit, mu kupio i gitaru.

“Imao sam tek nekoliko godina kad sam dobio prvu usnu harmoniku od oca. Moj stari ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio pokloniti jer sam uvijek pokazivao interes. Puhao sam u to danima, to je bilo dobro. Imao sam i gitaru, kupili su mi gitaru, pa sam s njom odlazio na nekakva obiteljska druženja, a kasnije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati, uvijek su mi svi govorili, aj’ sad ti nešto sviraj i pjevaj. Ali to mi je bilo OK’, izjavio je nedavno za “Story” “morski vuk”.

Upravo je s bratom Aljošom u duetu prvi put nastupio davne 1957. godine na Radio Splitu, gdje su na radijskom takmičenju nastupili s pesmom ‘Diana’. Četiri godine kasnije, na dječjem festivalu “Djeca pjevaju”, izveo je pjesmu”Baloni” i upravo je tom izvedbom oduševio Zdenka Runjića. Iako se tada nisu upoznali, nekoliko godina kasnije, upravo su Oliver Runjić zajedno bili dobitna kombinacija.

S bendom “Batali” debitovao je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom Zdenka Runjića “Picaferaj“, koja je prošla neprimijećeno, zato je Oliver nakon toga krenuo da svira po klubovima u inostranstvu.

Pune četiri i po godine svirao je od Evrope do Meksika, potom se vratio kući vidno mršaviji i hrapavog glasa od puno pjevanja i neprospavanih noći. Godinu dana proveo je u Dubrovačkim trubadurima, da bi se na kraju ponovo vratio u Batale.

Upravo je u Dubrovniku upoznao svoju suprugu Vesnu, koja je radila u tamošnjoj bolnici. Iako je u to vrijeme imao djevojku, Vesna mu se izrazito svidjela.

“Upoznali smo se 13. maja 1973. godine. Negdje sam sam sebi rekao da je dosta samoće, dosta je mladalačkog ludovanja i onda sam je upoznao kad mi je bilo 26 godina, a njoj 19. Upoznao sam je na Stradunu, prošla je pored mene, imala je crno-crvenu kosu, dugu i talasastu. I samo je prošla. Okrenuo sam se, a i ona se okrenula u isto vrijeme. Onda sam se preko nekih ljudi raspitivao ko je ona. Postojalo je sastajalište u “Gradskoj kavani”, tamo sam ispitivao ljude ko je poznaje, ko je ona i kako se zove.

“Sve su mi objasnili i preko jednog od njih smo dogovorili sastanak. Našli smo se upravo tamo u “Gradskoj kavani” jednoga jutra. Da li je to bio sastanak, da li je to bila kafa, ne znam šta je bilo. I tako smo tamo sjeli i dogovorili se da se vidimo i to popodne. Bili smo u jednom parku, od glavne pošte gore prema Boninovu i tamo smo sjedjeli možda sat-dva… Tu smo se nekako dogovorili za vezu. Nije bilo predbračnog ugovora, nije bilo ničega”, otkrio je u jednom od mnogobrojnih intervjua Oliver.

“Kada me pozvao na svoj koncert, bilo mi je neprijatno da me neko ne vidi s muzičarem, pa sam se krila u garderobi”, ispričala je jednom Vesna Dragojević, koja je zbog Olivera ipak svakog vikenda putovala u Split.

Vjenčali su se 1974. godine, a iste je godine dobio pjesmu Zdenka Runjića “Ča će mi Copacabana”. Tada je sve počelo, a njihov poslovni odnos uskoro je prerastao u nešto više. Toliko su bili povezani, da su u jednom trenutku živjeli čak i u istoj zgradi, a to je trajalo sve do Zdenkove smrti, iako više nisu poslovno sarađivali.

Inspiracije za pjesme nalazili su svuda, pa čak i u bolnici. Zanimljiva je priča kako je jedna od ljepših balada, ona “Ključ života“, nastala dok je Runjićeva supruga Vedrana rađala ćerku Ivanu, a Oliverova žena blizance Davora i Damira. “Bili smo karakterno potpuno različiti, ali smo bili istomišljenici kad je muzika bila u pitanju”, rekao je nakon smrti Zdenka Runjića.

Sa suprugom Vesnom trojicom sinova, 1978. godine, živjelo ih je 11 u stanu. Nakon toga dobili su od Opštine stan, gdje su se preselili. “Vesna je uvijek znala s nama, s četiri muškarca u kući, vješta je ona. Mogu da kažem da je ona glavna u kući, ali i da svako ima neki svoj prostor. Niko nikoga nije zlostavljao, držali smo se zajedno, ali je svako je imao svoju slobodu.”

Ipak, Vesna nikada nije krila koliko zapravo ne želi da on započne muzičku karijeru. I Oliver je sam znao da kaže koliko joj je smetalo što mu je posao bio vezan za noć, alkohol i druženja do jutra.

“Zato se ja nisam radovala Oliverovoj prvoj pobjedi na Splitskom festivalu i zato sam dugo bila protiv toga da se bavi pjevanjem. Bojala sam se da se ne promijeni. Zavoljela sam ga zato što je bio duhovit, srdačan, jednostavan, drag i iznad svega, u pravom smislu riječi, dobar. Da nije ostao takav, ne bismo bili zajedno.”

Uprkos slavi koju je stekao, nastavio je da živi skromno, daleko od glamura i od očiju javnosti, a ljeta su uvijek bila vezana za njegovu voljenu Vela Luku. Najveća radost bila mu je upravo porodica – supruga Vesna, sinovi Dino, Damir i Davor, njihove supruge, ali i unuci kojima se posebno radovao.

“Nikad se nisam trudio da budem neki savršen muž, super otac ili djeda. Uvijek nastojim da budem iskren u svemu što radim. Kad mi nešto ne paše, to se na meni odmah vidi. Ne znam da glumim, u tome sam jako loš. To je moj način života, u njemu je važna iskrena emocija. Ako mi negdje nije dobro, neću to kriti, a ako mi je stvarno lijepo, onda ću poslednji počistiti šankove i stolove”, rekao je za Večernji list.

U tom istom intervjuu, na pitanje da li za nečim žali u karijeri, rekao je sasvim jednostavno: “Sve je prošlo mirno i lijepo, ali definitivno još nije kraj. Ostvarilo se mnogo toga što sam zamislio, moglo je da bude i gore. A ljudi nemaju šta da kažu protiv mene, jer ja sam taj koji pjevam, malo ko sluša šta govorim.”

Oliverove pjesme obilježile su mnoge živote. Pjevao je u njujorškom “Carnegie Hall-u”, londonskom “Royal Albert Hall-u”, pariškoj “Olympiji” i “Opera House-u” u Sidneju, dobijao mnoge nagrade, ali slava mu nije nikada udarila u glavu.

Ljudi su se uz njegove pjesme zaljubljivali, rastajali, tugovali, ali i radovali, a tako će biti i dalje, jer uspomena na njega teško da će izbledjeti.

stil.kurir.rs

Check Also

Prve pahulje zabilježene na CETINJU I NIKŠIĆU!

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *