Home / NOVOSTI / Društvo / Ovaj Crnogorac je primjer humanosti iz kojeg svi možemo da učimo!
FOTO Svetlana Mandic/Vijesti

Ovaj Crnogorac je primjer humanosti iz kojeg svi možemo da učimo!

Nikšićanin Milorad Mido Drekalović dobar je primjer da humanost može i da se uči, ali je potrebno u sebi imati “pelcer” plemenitosti i pustiti ga da se razvija.

Bio je maturant kada je prvi put došao u Crveni krst (CK) i dao krv i kaže da tada nije ni slutio da će ta organizacija postati njegova sudbina.

Početkom 1989. došao je u CK i ostao pune četiri decenije – do penzije, u koju je pošao sa funkcije sekretara.

Tvrdi da bi opet uradio isto.

“Čini mi se da je u meni i prije bilo plemenitosti, ali CK me učinio tri puta plemenitijim nego što sam bio. Imao sam priliku da upoznam dobre ljude, da vidim nevoljnike, one koji nemaju i one koji imaju, da spoznam šta je to dobro, a šta loše u čovjeku. CK me izgradio i kao čovjeka – humanistu”, priča za “Vijesti” Drekalović.

Navikao je da pomaže, ali ne i da se hvali – govori o zaslugama ljudi koji su mu bili “desna ruka”.

“Najponosniji sam na dobrovoljno davalaštvo krvi. Za mene nema veće plemenitost nego dati krv, i to redovno. To mogu samo posebni humanisti, ljudi posebnog srca. Sjećam se da je 18. septembra 2002. Nikšić srušio rekord svih vremena – dali smo 212 jedinica krvi. To je nešto što je bilo nezapamćeno u Crnoj Gori, a ni nakon toga se to nije desilo. Puno smo radili na dobrovoljnom davanju krvi i to nam se isplatilo. Nikšić je u zadnjih 15 godina bez premca u Crnoj Gori. Skoro smo na pragu evropskog prosjeka, što je jedinstveno na prostoru Balkana”.

Pri CK postoji devet aktivnih klubova sa oko 1.500 članova, a Drekalović je 25 puta dao dragocjenu tečnost.

Ne zaboravlja da pomene ljude koji su pomogli da dobrovoljno davalaštvo zaživi u Nikšiću – Dragana Nikolića, pokojne Miša Lauševića i Mrka Mrkića i Raša Milovića.

“CK su ljudi, a ne zgrada ili ime. Ako nemaš ljudi, onda nema ni organizacije. Moj prvi moto je bio da okupim ljude pa neka ništa ne rade, neka se samo pojave jer će se vremenom ta humanost kod njih probuditi i tada će postati najveći aktivisti, što se i dešavalo. U ljudima je sve”.

Devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije čovjek je čovjeku bio vuk. Drekalović se tih godina sjeća po kolonama izbjeglica, po suzama majki i dječjih očiju koje znaju jedino da više nemaju dom.

Pamti ih po kolektivnim centrima, po borbi da ljudima obezbijede koliko-toliko pristojne uslove – da im ne kaplje iznad glave, da imaju šta pojesti, obući i obuti.

Sve drugo je u to vrijeme, ističe Drekalović, bila utopija.

Ali, te godine pamti i po sklopljenim prijateljstvima i kumstvu koje je “iznad svega”.

“Došle dvije porodice Duvnjak iz Breze, kod Sarajeva, majke sa po dvoje djece. Nijesam imao gdje da ih smjestim, pa sam im dao moj stan, a ja se sa porodicom odselio na starevinu, u Župu. To je trajalo godinu i po. Sa njima sam i danas u kontaktu. Oni sada žive u Bijeljini. Odem kod njih, dođu kod mene, to je prijateljstvo koje traje”.

Na Orjanu Dabić, udatu Milošević, i kumstvo sa tom porodicom, priča da je posebno ponosan.

“Orjana je bila maturantkinja Gimnazije iz Konjica. Roditelji izbjegli na Boračko jezero, a ona završila u drugom autobusu i stigla u Nikšić. Došla je uveče, nijesam imao gdje da je smjestim, pa je odvedem kući i smjestim je zajedno sa mojim kćerkama. Kod nas je živjela pola godine, završila je Gimnaziju, poslije sam je upisao ovdje na fakultet, smjestio u Studentski dom, završila je nastavnički fakultet”.
Nakon završenog fakulteta, vratila se u BiH, ali veza je nastavljena.

“Tamo je upoznala jednog momka… Došli su kod nas i zamolili da im supruga i ja budemo kumovi i da se vjenčaju u Nikšiću. Kod mene na stanu napravio sam malu svadbu. Kasnije su dobili dvoje djece – moja kćerka je krstila njihovu kćerku, a sin njihovog sina. To je nešto posebno. Žive u Brčkom, ona je direktorica osnovne škole, a muž šef granične policije. Veliki prijatelji smo i sa njihovim roditeljima, išli smo i na svadbe njihovih rođaka. To je ‘zakovano’ i kumstvo i prijateljstvo. Ta priča mi je posebno draga jer je imala prelijep epilog”.

Drekalović kaže da je dodjela invalidskih pomagala jedna od najljepših akcija koje su u zadnjih deset godina realizovali.

“To je nešto što je pogodilo u srž. U zadnjih 10 godina, na teritoriji opština Nikšić, Plužine i Šavnik, podijelili smo blizu 400 kolica, više od 100 pari štaka, blizu 100 hodalica. Sjećam se jednog čovjeka iz Kličeva koji dvije godine nije izlazio iz kuće, samo je ležao. Pred nama su ga stavili u kolica, izašao je napolje i u kuću nije ulazio do ujutro. Cijelu noć je ostao vani. Samo taj primjer dovoljno govori šta su ta kolica značila ljudima”.

Engleski pisac i propovjednik Džon Banjan govorio je: “Niste živjeli sve dok ne učinite nešto za nekoga ko vam se nikada neće odužiti”, onda je Drekalović poživio nekoliko života.

Midovi akcijaši srušili rekord u Ulcinju 

Drekalović je bio i predsjednik omladine Nikšića, akcijaš i udarnik.

“Ponosan sam na činjenicu da je omladinske radna brigada iz Nikšića, čiji sam komandant bio, na obnovi Ulcinja nakon zemljotresa srušila jugoslovenski građevinski rekord. Rekord su držali vojska i policija na pruzi Beograd – Bar, a mi smo ga srušili za 30 odsto. Iste te godine bio sam komandant republičke brigade ‘Veljko Vlahović’ u Sloveniji i neočekivano smo, iako sam vodio samo djecu, sa te akcije donijeli najveće moguće priznanje – plaketu ‘Veljko Vlahović’. Na to sam pogotovo ponosan”.

Kemal iz Foče dijelio krevet sa Drekalovićevim sinom 

Vrata Midovog doma bila su otvorena svima. Nije pitao za vjeru, naciju, ko je čiji i odakle je.

Jedino je, kaže, bilo važno – pomoći čovjeku.

“Krajem 1993. zvala nas je policija iz Foče da dođemo da prihvatimo dječaka Kemala, čija je bezbjednost bila ugrožena i u bolnici u tom gradu. Imao je 10 godina, koliko i moj sin. Njemu su, na njegove oči, paravojne formacije ubile oca, majku, sestru, babu i đeda. Preživio je pukom slučajnošću. Spasila ga je jedinica tadašnje JNA koja ga je našla skrivenog u žbunju, oni su ga odveli u bolnicu. Otišao sam na Šćepan Polje, uzeo ga i kako nijesam imao gdje da ga smjestim – primio sam ga kod sebe. Sa mojim sinom je dijelio krevet. Bio je kod mene tri mjeseca. Onda ga je prihvatio jedam musliman iz Rudog Polja i kod njega je bio pola godine. Svakodnevno je dolazio kod mene na posao. Bio se vezao za mene i gdje ja, tu i on. Preko Međunarodne organizacije CK stupio sam u kontakt sa njegovom tetkom, očevom sestrom, koja je živjela u Frankfurtu, i on je posle skoro godinu dana života u Nikšiću otišao kod nje. Bili smo u kontaktu nekih pet godina, ali život učini svoje. Vjerovatno ga je put odveo nekud dalje i više se nijesmo čuli. A baš mi žao”.

Vijesti

Check Also

VREMESKA PROGNOZA: Saznajte kakvo nas vrijeme očekuje u četvrtak

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *