Kako se nekada u Crnoj Gori slavila slava

Jedan od najraširenijih običaja u Crnoj Gori, svakako je slava. Ovi zimski mjeseci su, upravo, dani kada najviše porodica slavi slavu, a običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, od regije do regije.  

Svaka kuća ima svoga svetitelja — pokrovitelja. Taj dan vjernici svečano slave.

Članovi porodice ne ručaju zajedno sa gostima. Naime, oni su dužni da goste poslužuju i tek poslije sijedaju za sto. Od tog običaja jedino se odstupalo u Knjaževom dvoru, s tim što je tamo goste posluživalo prvo lice porodice poslije knjaza. U narodu se obaj običa, uglavnom, zadržao do danas. Takođe, ukoliko slava pada u srijedu ili petak, ona je, po pravilu, posna, mada i ovdje ima odstupanja. Takođe, slava je posna ukoliko pada u vrijeme Velikog posta. Najraširenija slava u Crnoj Gori je upravo Nikoljdan, koji pada u vrijeme posta, a na trpezi se nalazi, uglavnom riba.

Običaj je da se za slavu na sto postavi veliki ražani hljeb na kojemu gori svijeća. Strogo je zabranjeno da se bilo što na njoj pali.

U prošlosti (možda i sada u nekim udaljenim selima) krsno ime je drukčije slavljeno.

Uoči slave najmlađi sin porodice išao je, u ime oca, da njegove prijatelje pozove na slavu. Kada dođe na vrata obično kaže: “Neka vam Bog da Carstvo nebesko. Moj otac vas pozdravlja i zove vas da večeras dođete kod njega da popijete čašu rakije. Razgovaraćemo kako bi vrijeme što brže prošlo i nećemo sakriti ono što je sveti pokrovitelj donio”.

Prijatelji bez pogovora kreću na put. Kada dođu u kuću ovako se pozdravljaju sa domaćinom: “Dobro veče, čestitamo ti praznik, daj Bože da ga u zdravlju i veselju slaviš mnogo godina”.

Nekada je bogata gozba trajala po čitavu sedmicu dana sve dok nije knjaz Danilo 1855. zakonom zabranio prekomjerne troškove na dan krsne slave. 

Iz crkve ukazuju da slava nije vrijeme za opijanje i prejedanje, kao ni za “žurke”, već za radost, okupljanje porodice i najbližih prijatelja, i za molitvu.