Home / NOVOSTI / Ekonomija / Ovaj srpski privrednik povećava platu 200 evra za treće i 400 za četvrto dijete. U ovu firmu radnici dolaze nasmijani!

Ovaj srpski privrednik povećava platu 200 evra za treće i 400 za četvrto dijete. U ovu firmu radnici dolaze nasmijani!

Nije tipičan srpski privrednik. Ne kuka ni na državu, ni na radnike. Nije mogao da bira gdje će se roditi, ali je u sredini u kojoj živi uspio da pokrene ozbiljan biznis, od kojeg danas živi njegova i još oko 70 porodica.

Sa diplomom Elektrotehničkog fakulteta, krenuo je iz garaže svog oca u Lajkovcu, a stigao do moderne zgrade na Batajničkom drumu u Zemunu.

S druge strane, saradnike je sam izabrao i na njih nema ama baš nikakvu primjedbu.

Nebojša Matić (46), vlasnik je firme “Mikroelektronika”, koja se bavi razvojnim sistemima i kompajlerima. I jedno i drugo su alati za mikrokontrolere. To je mozak svakog uređaja.

– To je ono malo crno, čija funkcija zavisi od toga kako ste ga isprogramirali – priča za Novosti domaćin. – On može da bude upotrebljen i u klima-uređaju, i u kameri, i u mobilnom telefonu. Volim da kažem da mi, u stvari prodajemo vrijeme i pravimo inženjere. Proizvode prodajemo u 130 država, a sarađujemo sa 56 distributera.

Zgrada na Batajničkom drumu veoma je važna za ovu firmu. Ona ne svedoči samo o razvoju i napretku, već i o neobičnom postupku vlasnika. Za mašinama za polaganje komponenata i lemljenje, koje su poslednja riječ tehnologije danas ne stoje samo inženjeri, već i jedan gipsar. Osmorica majstora koji su gradili fabriku na useljenju su dobili posao.

– Oni su iskoristili svoju šansu. Ako si ti dobar gipsar, nema šta ne znaš da radiš. Ali, ako si inženjer, ne mora da znači da ćeš biti dobar za mašinom – smatra Matić. – Meni ovde trebaju spretni ljudi. Da bih procenio da li je neko dobar za našu firmu, pričam sa njim do besvesti.

Matić ovih dana pravi selekciju novih kandidata za posao. Do kraja godine, zaposliće tridesetak radnika. Pokazuje biografiju jednog od potencijalnih saradnika. Otkucao je svoj život na tri stranice, ubacio slike porodice, prijatelja, kućnog ljubimca… Takav si-vi ne preporučuje nijedan savjetnik za zapošljavanje, ali ova biografija Matiću mnogo govori.

– Volim kada vidim da čovjeka nešto pokreće u životu. Da ima motiv da radi i da stvara – kaže naš domaćin. – Tražimo lijepo vaspitanog i karakternog čovjeka. On će raditi odgovorno bez obzira na sve. Kod nas radno vrijeme nije bitno, već je važno da uradiš svoj posao na vrijeme. I da daš svoj maksimum. Dozvoljavamo ljudima da se dodatno obrazuju u oblasti u kojoj nisu stigli. Moraš pustiti ljude da se razviju. Svi smo mi kao lale, zatvoreni, dok se ne stvore uslovi da se “rascvjetamo”. U 99 odsto slučajeva se sam bolje razvije, nego da si ga ti stalno usmjeravao. Čovjek koji je godinama radio u štampariji, postao je vrhunski programer. On je čitao knjige koje smo objavljivali i iz njih je naučio “zanat”. U jednom trenutku sam shvatio da je on dovoljno savladao ovu tematiku i da će nam biti od velike koristi.

Matić ističe i posebno pravilo koje se poštuje u njegovom timu. Niko ne može da ostane u firmi, ako ga ne prihvate kolege sa kojima bi trebalo da radi. Oni procenjuju ko će doprinijeti da njihovi zajednički rezultati budu bolji. Na drugoj strani, ni direktor ne može da da otkaz nekom koga kolege smatraju dobrom karikom u proizvodnom lancu.

– Nisam tipičan kapitalista, već sam po ubjeđenju socijalista – kroz široki osmeh priča Matić. – Smatram da je dužnost svakog čoveka koji vodi firmu, da je ustroji da bude onakva u kakvoj bi volio da radi njegovo dijete. Sutra, kada bi sva preduzeća u Srbiji bila kao naše, meni bi bilo nevažno gdje će moja ćerka raditi. Radnik ima veliki značaj za firmu, jer i to kako izgleda i koliko računa vodi o sebi, ima uticaj i na krajnji proizvod.

Da odnosi u ovoj kompaniji nisu strogo formalni, na svakom koraku svjedoče i osmjesi i postupci zaposlenih. Opuštena atmosfera, restoran, sale za sastanke, a ponajviše teretana i prostor za stoni tenis odaju utisak mjesta na koje zaposleni svakog jutra dolaze bez glavobolje. Ne da bi odradili još jedan radni dan, već da bi doprinijeli da se njihov zajednički posao obavi na najbolji način.

– Nije meni cilj da ti umreš radeći danas. Ne treba da se slomiš. Radićeš i sutra i narednih pet i deset godina – objašnjava Matić svoju poslovnu filozofiju. – Nama ne treba bistar i pametan čovjek, čiji rezultat rada ne može da se proda. Neka budemo i glupi, ali da znamo da prodamo ono što smo stvorili. Kada bi nam neko platio, napravili bismo i spejs šatl. Nismo spremni, ali bismo naučili i to da uradimo. Mnogo cijenim ove ljude, jer sam svjestan koliko je svako od njih značajan za kompaniju.

– Veliko je pitanje čime nekog pokrenuti, ako mu ne treba ništa? Ako živi kod mame i tate, dobije 50-60 evra džeparca, ima obezbijeđenu hranu – kaže Matić. – On nema motiv da radi. Zato ja ove moje “mučim” da stvaraju porodicu. Kad se vjenčaju, dolazi jedno, drugo dijete. Tako se postaje čovjek.

Prosječna plata u “Mikroelektronici” je oko 600 evra. Matić se nada da će sledeće godine, kada isplati još nekoliko rata kredita za nove mašine, biti prostora i za povišicu. Ono što je za većinu radnika u Srbiji samo san, 13. plata, ovde je redovna pojava. Ovaj poslodavac, za razliku od drugih, koji već na razgovoru za posao odbijaju one koji planiraju da zasnuju porodicu, podržava i podstiče proširenje familije. Obećao je da će svakom radniku koji dobije treću bebu davati po 200 evra mjesečno, a po 400 evra za svaku četvrtu prinovu. Do sada ovu privilegiju niko nije iskoristio. Ali, jedini razlog je što je tim još mlad. Trenutno većina saradnika “ljulja” između jedne i dvije kolijevke.

PECANjE ZA RAZMIŠLjANjE

Matić se diči svojom kompanijom i radnicima, ali je jednako ponosan i zbog svog hobija. Pokazuje tek uramljenu fotografiju naslovne strane ribolovačkog časopisa, na kom je uslikan sa svojim trofejom – velikom babuškom.

 – Vrijeme provedeno na pecanju je najkorisnije za razmišljanje – tvrdi vlasnik “Mikroelektronike”. – Strastveni sam ribolovac. Priča o ribolovu je priča o karakteru. Riba “radi” i u decembru, ali tada nema pecaroša na Kolubari. Ja sam skoro jedini koji u to vrijeme peca i noću. Zašto? Pa, drugima je hladno. E, pa kad bude gužva na Kolubari u 10 uveče u decembru, onda će Srbiji biti bolje. Nedostaje nam strasti i u poslu i u životu.

NE ZANIMAJU ME SKUPA KOLA

– Moja plata je 1.000 evra. Ne miješam svoju zaradu i firmine pare – kaže Matić. – Ne trošim novac na jahte i skupe automobile, jer mi to ne treba. Pre bih kupio novu mašinu, nego auto od 50.000 ili 100.000 evra. Smatram da je 15.000 evra gornja granica sume koju bih izdvojio za kola.

(Novosti)

 

 

 

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com