ISPOVIJEST PODGORIČKE PORODICE KOJA JE OTIŠLA U NJEMAČKU: Osjetili smo brigu države za našu djecu, ali tuđe!

Prije mjesec dana su samo – nestali!

Komšije i poznananici su mislili da su otišli na selo da beru šumsko voće, pošto su to radili svake godine kako bi skupili novac da za školu spreme četiri đaka. Međutim, poslije desetak dana stigla je dječja poruka drugarima i to iz – Njemačke.

– Mislili smo da je šala, kad su napisali da su u Njemačkoj. Pitali smo – kad se vraćate – a oni su odgovorili da su se upisali u školu i da se ne vraćaju.

U komšiluku kažu da se radi o izuzetno čestitim i vrijednim ljudima. U istom stanu bili su podstanari već godinama, uredno su plaćali svaku kiriju i sve račune, i podizali četvoro djece.

– Radili su po dva posla, od zraka do mraka. Kad su djeca bila manja, morali su da ih ostavljaju same kući kad su ujutro rano odlazili na posao. I djeca su divna i vaspitana, pričaju komšije. Da su toliko radili bilo gdje u svijetu, davno bi imali svoj stan i živjeli bi makar pristojno. Kod nas, jedva su preživljavali. Prvo su izmirivali svoje obaveze pa šta im ostane, pričaju komšije.

I muž i žena su radili kod privatnika. Bez radnog staža, bez slobodnog dana, za mizerne plate od par stotina eura, a dešavalo se da ostanu i bez toga. Jednom je zatvoren ugostiteljski objekat u kojem je radila majka četvoro djece, i nije dobila ni platu koju je zaradila. Nije se predala ni pala u očaj. Odmah je našla drugi posao, pa još jedan.

U svojim porukama najbližim prijateljima kažu da su se smjestili, da se muž zaposlio a žena dobija značajnu socijalnu pomoć za četvoro djece. Upisali su kurs njemačkog, a krenuće i u školu. Na fotografijama se vide nasmijana lica.

– Poslali su rođake da odnesu namještaj i izmirili sve obaveze za stan, kažu u naselju gdje je živjela ova porodica.

Nadaju se da će uspjeti da ostanu jer su, kako kažu, prvi put u životu “prodisali” i osjetili radost i brigu države za njihovu djecu. Ali, ne njihove države, nego tuđe!

-Zar se treba čuditi njima i svima ostalima koji odlaze? Zar treba da se muče cio život, da rade po 15 sati dnevno, a da jedva preživljavaju, i da nemaju nade, ne samo za sebe, nego i za svoju djecu? Kako da ih školuju, kako da im pruže bilo šta u životu, i da se nadaju da će makar njihovoj djeci biti bolje? Želimo im puno sreće i srećni smo zbog njih. Sigurni smo da bi svaka prosječna porodica uradila isto, ako bi joj se ukazala prilika. A ovi koji vode državu treba da se zamisle – zašto ljudi bježe? Ne bježi niko od dobra, i te njihove priče više nigdje ne prolaze, kažu ljudi sa kojima smo razgovarali.

(Autor: Volim Podgoricu/D.A.)