Marko Jakšić (24) zakasnio na autobus, pa spasao 6 života!
ČUO sam zapomaganje i krike žena koje su molile da neko pozove vatrogasce. Izašao sam iz radnje da vidim šta se dešava. Vatra se rasplamsala i izbijala je ispod krova kuće pored. U tom trenutku nisam razmišljao o svom životu. Preskočio sam ogradu i uletio u Dom, gdje su se ljudi borili za vazduh.
– Te večeri sam izašao u grad i propustio prevoz, pa sam rano ujutru došao u perionicu – priča Marko.
– Bilo je oko pola četiri kada je izbio požar. Reagovao sam u sekundi, nisam bio ni svjestan šta se stvarno dešava.
Jakšić je utrčao u zapaljenu kuću, popeo se na sprat, odakle se čula vika. Njegovateljice su bezuspješno pokušavale da aktiviraju protivpožarni aparat dok je vatra gutala čajnu kuhinju i prijetila da se proširi na sobe u kojima su spavali stanari Doma.
– Žene su bile uplašene, uzeo sam aparat iz njihovih ruku i otišao na treći sprat, odakle je kuljao dim – prisjeća se Marko. – Otvorio sam vrata i ispred mene je izbio plamen. Gasio sam šta sam stigao. Ali pošto nisam imao masku, ubrzo sam morao da se sklonim jer nisam mogao više da izdržim.
Ubrzo je u pomoć pritekao jedan od komšija, kao i ekipa policajaca koja je prva stigla. Organizovali su se i počeli da izvlače ljude i spasavaju ih od gušenja.
– Žene koje su zaposlene u tom domu izvele su starce koji su pokretni – prepričava hrabri mladić. – Mi smo na rukama nosili nepokretne ljude. Jedno po jedno. Sestra nas je navodila i pokazivala gdje se nalaze. Dosta njih je spavalo, nisu znali gdje su niti šta se dešava. Iznio sam petoro ili šestoro ljudi.
Uplašeni stanari Doma nisu bili svjesni kroz kakvu dramu prolaze. Neki od njih su odbijali da izađu iz trospratnice čije zidove su gutali vatra i dim.
– Jednog deku sam morao bukvalno da vučem sa sobom, a u međuvremenu je na terasi ostala zarobljena neka od medicinskih sestara – još je pod utiscima Jakšić.
– Uspio sam i do nje da doprem i da je izvučem na sigurno. Stigli su potom i vatrogasci, razvukli crijeva i počeli da se bore sa plamenom.
Kada se već nazirao srećan kraj, ugledavši stare kako leže na travi daleko od požara, Marko je shvatio šta se proteklih minuta dešavalo.
– Do glave mi je tek tada došlo kroz šta sam prošao i kakve stravične scene sam vidio – kaže Marko.
– Od šoka su počele noge da mi se tresu. Ali sada je sve, hvala bogu, gotovo.
Heroj iz Višegrada nije slutio da će spasavati živote u Beogradu. Njegov ujak Milan Joksimović kaže da je Marko svu svoju plemenitost pokazao kad je bilo najpotrebnije.
– Marko je dobro dijete i svi se njime ponosimo – uz osmjeh potvrđuje Joksimović. – On je emotivac i ne vidi se odmah na njegovom licu kako je sve ovo on doživio.
Skroman momak, stidljivo odmahuje glavom na riječi hvale koje stižu sa svih strana.
- Nije ovo ništa posebno – neprijatno je Marku, kome se u danima poslije izbjegnute tragedije svi zahvaljuju. – Svako normalan bi isto učinio.
- ISTORIJA SE PONAVLjA
- POŽAR u Mirijevu nije prvi slučaj da je Marku pripala uloga junaka. Prošle godine u Višegradu, zahvaljujući njegovoj pribranosti, spasena je porodična kuća njegovog druga.
- – Sjedjeli smo u prizemlju, kada je majka mog prijatelja prokomentraisala da osjeća da nešto smrdi i da možda gori odžak – priča Marko. – Kuća je imala kotao i cijev je vodila kroz stubište do krova. Popao sam se na tavan, gdje je buktao plamen. Pretila je da izgori cijela lamperija. Odgurnuo sam lepenku, i gasio vatru. Šaka mi je bila spržena, ali sve je već bilo gotovo dok je stigla vatrogasna ekipa. Da nisam odmah reagovao, izgorjela bi kuća do temelja.
