Samohrana majka Vera Babović sa dvoje maloljetne djece živi u veoma teškim uslovima, u trošnoj baraci, udaljenoj nekoliko stotina metara od Osnovne škole “Savo Pejanović”.

Dvije sobice u kojima živi sa sinom Milanom i kćerkom Ivanom su pune vlage i neuslovne, a kako tvrdi Vera, “stalni posjetioci su im miševi i bube”.

Svaki novi dan tročlanoj porodici, koja preživljava od 72 eura socijalne pomoći i 38 eura dječjeg dodatka, donosi nove brige: kako preživjeti zimu bez drva, šta jesti i kako stvoriti minimalne uslove za pristojan život.

Vera, koja je lošeg zdravlja i imala je tri operacije,  ispričala je da je njen sin dijete sa posebnim potrebama, koje pohađa sedmi razred Resursnog centra za obrazovanje i osposobljavanje “1. jun”.

“Do četvrtog razreda išao je u školu “Savo Pejanović”, ali nije mogao da postigne što i njegovi vršnjaci. Kćerka ide u osmi razred i odličan je đak”, kazala je Vera.

Njena djeca, umjesto da slobodno vrijeme provode kod kuće, bezbrižno se igrajući, idu od kontejnera do kontejnera, tražeći nešto što bi moglo da im posluži za ogrev.

“Komšije nam pomažu. Dali su nam pola metra drva, ali nam to nije dovoljno”, požalila se Vera.

Prehranjuju se tako što dobijaju po jedan obrok iz Narodne kuhinje, a Vera ističe da im kantica sa jelom, kilogram i po hljeba i salatom, predstavlja i doručak, i ručak i večeru.

Porodica Babović je tri godine živjela bez struje, koju im je Elektroprivreda isključila zbog duga od nekoliko hiljada eura.

“Potpisala sam ugovor da vraćam stari dug i plaćam nove račune. To što sam platila, sam pozajmila, ne znam kako ću dalje… Sad mi je stigao račun od 50 eura, ne znam odakle da platim”, kazala je Vera.

Ona je ispričala da, zbog zajedničkog brojila, račun za utrošenu struju mora da dijeli sa svekrvom, sa kojom ne govori, a koja se sa sinom i unukom doselila u baraku pored njihove kada je struja bila ponovo priključena.