Lazar je siroče, a ljudi su mu napravili pakao od života! Živjeli su od njegovih nagrada pa ga poslali u zatvor!

Kada je, početkom jeseni, morao da se iseli iz stana u kome je privremeno živio, našao je skromnu sobicu u staroj kući na somborskoj periferiji, u kojoj prespava pod tankim jorgančićem. Grijanja u stančiću nema. Tople vode nema. Kupatila nema. Ali on trči…

Sigurno se svi sjećate dječaka Lazara Rišara iz Sombora, koji je sa sedamnaest godina u starim pocijepanim cipelama i pantalonama, bez sata treninga, pretrčao svoj prvi polumaraton (21 km). Priča o njemu “Uskrsnuće Lazarevo” je ponovo podsjetila na njega i izazvala velike emocije na društvenim mrežama, a najviše zbog toga što je njegov život postao mnogo teži i što su ljudi bili okrutni prema njemu.

Lazar je srpski Forest Gamp. Trčao je polumaratone, maratone, pa i ultramaratone. Već 2011. godine postao je poznat javnosti, kada su o njemu pisale novine, snimane su emisije o njemu na nekoliko nacionalnih televizija. Tada mu je obećana pomoć od grada Sombora koja, kako se navodi u postu, nikada nije stigla. Međutim, Lazar je dobio pomoć od raznih znanih i neznanih dobročinitelja.

O Lazaru su 2013. godine opet pisale srpske novine zahvaljujući kojima su dobri ljudi prepoznali njegovu volju, pa je dobio posao na benzinskoj pumpi, a u međuvremenu, završio je i specijalnu osnovnu školu.

I sve je izgledalo mnogo bolje nego ranije. Ali, velika porodica u kojoj je živio zloupotrijebila je njegovu popularnost i primala je svaku vrstu pomoći koja je ustvari stizala za Lazara. Živjeli su bolje nego ranije. A onda, kada pomoći više nije bilo, početkom ove godine, Lazar je na najnevjerovatniji način bio udaljen iz te porodice.

Pod optužbom da je pokušao da napastvuje jednu djevojčicu iz porodice, Lazar je dva mjeseca (od kraja januara do kraja marta) proveo u zatvoru u zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi gdje je bio vezivan, kljukan lijekovima, živjeći između nevinosti svoga sna i pakla sopstvene jave. Posle dva mjeseca, kada se otkrilo da je sve bilo laž, Lazar je, nalogom nadležnog tužioca, po hitnom postupku oslobođen. Nadoknadu za paklena dva mjeseca svog života, od države, do sada nije dobio.

 Za vrijeme boravka u zatvoru izgubio je posao na pumpi i ostao bez bilo kakvih sredstava za život, a nije više imao ni gdje da ode. Ali je nastavio da trči. Dobrotom jednog Somborca, skoro pola godine je proveo u njegovom praznom stanu. Radio je gdje god su ga zvali, bilo za hranu, bilo za neku sitnu paru.

Nastavio je da trči. Maratoni, medalje i pehari su se ređali (ima ih već na desetine).

Kada je, početkom jeseni, morao da se iseli iz stana u kome je privremeno živio, našao je skromnu sobicu u staroj kući na somborskoj periferiji, u kojoj prespava pod tankim jorgančićem (ostao je bez svih svojih stvari posle zatvora, jer mu je sve razvučeno, a mnogo toga što je dobio još je ranije razdijelio onima koji nemaju). Grijanja u stančiću nema. Tople vode nema. Kupatila nema. Ali Lazar trči…

Prije neki dan je pretrčao ultramaraton Osijek-Apatin (55 km). U starim pokidanim patikama. I odlazi, kad god može, na Ostrog, gdje ostaje i po nekoliko sedmica, služeći i pomažući manastirskom bratstvu. Kaže da mu je tamo najljepše.

Gospodin koji je napisao ovaj dirljiv post o Lazaru kako bi skrenuo pažnju javnosti na nesrećnog dječaka slušao je Lazareve priče o Ostrogu, o Bogu i ljudima, o njegovom životu. Slušao je ovog skoro nepismenog momka, koji nikada nije naučio sasvim pravilno da govori. Jednom ga je pitao: “Kako to, Lazare, Bog dopušta da ti, koji toliko vjeruješ u Njega, tako surovo stradavaš?”, a on mu je odgovorio: “Da, ali On je učinio da sve to meni ne bude teško!”.

– I ja ostajem postiđen njegovim odgovorom – napisao je, između ostalog, ovaj čovjek za sebe.

Za koji dan Lazar će napuniti 22 godine (na pravoslavni Badnji dan). Neće se za rođendan počastiti ni kockom čokolade. Biće dobro ako tog dana bude nešto pojeo. Ali će i tog dana trčati.

(Telegraf.rs)