Milica ima samo jednu želju za Božić: Da dobije makar jednu drugaricu!
Ona ispisuje najljepšu božićnu priču… Desetogodišnja Milica Đorđević, jedino srpsko dijete u Prizrenu i jedini đak u improvizovanoj školi u prostorijici u Hramu Svetog Đorđa, čije djetinjstvo protiče u strahu…
“Ne smiješ tamo, ne smiješ ovo, nema, kupićemo drugi put”, tužne su riječi uz koje odrasta ova djevojčica, koja od Božić Bate ove godine neće tražiti ništa jer, kako kaže, ima sve – mamu, dedu, učitelja. A ipak, ako Bata već bude insistirao da mu kaže svoju želju, poželjeće samo da u ovoj godini dobije bar jednu drugaricu ili druga kako bi i ona poput sve ostale djece mogla da se igra sa vršnjacima. Ova savjesna, skromna i pametna djevojčica živi svoje djetinjstvo u surovim uslovima, u strahu i izolaciji, živeći život kakav njeni vršnjaci ne bi mogli čak ni da zamisle.
Ona, o čijem životu je prošle godine snimljen i dokumentarni film, ispričala je za “Alo!” koliko se raduje dok se priprema za Badnje veče i Božić, kako protiču njeni dani i da li joj nešto u životu nedostaje…
Božiću se raduje kao i sva druga djeca, Foto: Promo
– Novu godinu sam proslavila skromno, sa mamom i dedom (tako zove svog komšiju Adema Mujovića, dobroćudnog starca koji već godinama bezrezervno pomaže njoj i njenoj mami Evici i čuva ih). Nije meni ta Nova godina nešto sad puno važna, ja se radujem Božiću i Badnjoj večeri. Tada ćemo da ukrasimo cijelu kuću Badnjacima, a ja ću da naduvam i balone. Od Božić Bate sam to i poželjela, da se nas troje lijepo okupimo i skromno i svečano proslavimo taj veliki praznik – priča Milica.
Na naše pitanje da li ipak ima još neku želju i nešto što bi voljela da joj se desi u narednoj godini, a šta bi došapnula Božić Bati, ona opet skromno odgovara:
Jedini prijatelji mama Evica i deda Adem, Foto: Vladimir Lojnica
– Ne treba meni ništa posebno, navikla sam ovako da živim i srećna sam, ali eto, želja mi je da imam drugaricu ili druga, nekog mojih godina, da se igramo. Nije da ja nemam drugare, samo nemam vršanjake. Deda Adem mi je baš dobar drug, kad idem u Bogosloviju, družim se i sa monasima u Svetim Arhangelima.
Kada je slava, dođu kod nas djeca iz Gračanice, tada se sa njima igram i baš mi bude lijepo, ali to se rijetko dešava – iskreno, kako to samo dijete ume, priča nam Milica, koja je odlična učenica. Ona je sada u četvrtom razredu, još ovu godinu će moći da ide u svoju dosadašnju školu, u kojoj je i najbolji i najgori đak, školu u kojoj ima jedna klupa, jedna stolica…
Grad u kojem je ostalo samo tridesetak Srba: Prizren , Foto: Promo
– Onda ne znam šta ću, u peti razred ovdje ne mogu, nema nastavnika, ali znam da bih voljela da ostanem u Prizrenu. Volim svoju školu. Deda i mama me vode svakog jutra u sedam, onda posle časova, oko podne, dolaze po mene. Ponekad svratimo u park i tu se igram. Onda odem u crkvu na liturgiju ili da se pričestim, pomažem mami šta joj treba po kući, učim, igram se sa dekom i spavam, eto, takav je moj dan. Znam da moji vršnjaci žive potpuno drugačije, da više izlaze da se druže, ali ja se ne žalim, meni je mnogo lijepo, ja sam hrabra i mogu sve da izdržim – priča naša mala sagovornica.
Ovdje su nam grobovi, ostaćemo!
Miličina mama Evica nam kaže da u Prizrenu sada živi jedva tridesetak Srba, da je život surov, ali da ne planira da napusti to mjesto. – Bila sam svjedok kada su Albanci ovdje palili crkve, maltretirali ljude. Gledala sam kako pale, ali nisam htjela da odem. Ovdje sam rođena, ovdje je rođena Milica, ovdje su grobovi mojih roditelja. Nemam posao, živimo teško, ali se nadam da će se jednog dana Srbi vratiti i da ću se zaposliti. Deda, kako ga zove moja ćerka Milica, čika Adam Mujović, koji je skoro napunio 85 godina, nesebično nam pomaže, ne znam šta bih bez njega, on nas čuva i štiti. Nikuda ne mrdamo bez njega – priča Evica, koja je preponosna na svoju ćerku. – Godine samoće, izolacije, straha i uspavljivanja uz sveću iza metalnih rešetaka na prozorima i ulaznim vratima stana učinile su da odraste prije vremena i ona je sada divna i hrabra djevojčica koja se ni na šta ne žali – kaže Evica, dodajući da i ona i Milica vjeruju u bolje sutra.
(Jelena Đondović /Alo)
