Bjelopoljac Božo se teško razbolio, pa okrenuo prirodi: Jelovina, med od maslačka i pečurke su me vratili u ŽIVOT!

Fizički izgled i radni elan koji krasi Boža Kojovića, gorštaka iz planinskog sela Gorice u bjelopoljskoj opštini, ne odaje tragove borbe za život koja traje od 2004., kada mu je ustanovljen rak grla, kome je Božo, nakon što je čuo dijagnozu, objavio rat, i borba za život je počela.

Nakon tri godine dobio je najvažniju bitku u svom životu. Vratio se  svakodnevnim obavezama, obnovili su se stari i otvorili novi planovi, trebalo je mnogo toga uraditi i nadoknaditi izgubljeno. Ali, kad oće đavo, kako kaže naš sagovornik, 2011. suočio se još jednom sa opakom bolešću, ovog puta rak je napao pluća. Ni tada, Božo nije poklekao, pa sada na svojim Goricama uživa u održavanju domaćinstva kojem je pridodao mali pogon za sušenje, salamurenje i preradu pečurke.

Iako je osjećao više mjeseci probleme prilikom gutanja i izkašljavanja, nije ni slutio da ga već odavno nagriza opasna i podmukla bolest. Za to je saznao prilikom pregleda kod dr Tomisalva Jeremiće u bjelopoljskoj Opštoj bolnici, i to prilikom kompletiranja zdrastvene dokumentacije radi regulisanja  penzije.

Umjesto izvještaja dobio je uput za Odjeljenje za plućne bolesti u KBC. Pregled kod dr Slavka Janjuševića potvrdio je sumnje da je tumor napao Božovo ždrijelo. Uslijedila je operacija, nakon koje se sa petnaestak kilograma manje  vratio kući. Slijedio je dug i težak oporavak.

“Isposničkog, skoro zastrašujućeg izgleda, sa malo nade za oporavak, vratio sam se kući sa čvrstom odlukom da se borim do kraja. Nijesam otišao u krevet već sam tražio dodatne ljekove. Informisao sam se o karakteru bolesti i načinu liječenja, usput nezaobilazeći ni narodne ljekove”, započinje priču Božo.

Osjećaj straha i nemoći polako su ga je napuštali, a nada je jačala.

“Prve atome snage iskoristio sam da odem u ribolov koji mi je bio jedna od većih ljubavi. Ostali ribolovci i drugovi su sa čuđenjem zurili u mene jer su vidjeli čovjeka sjenku na kojem je visila odjeća. Promijenio sam način ishrane i kenuo da živim zdravim životom, odbacio sam cigarete i alkohol i vjerovao u sebe, što preporučuje svima koji obole”, poručuje Kojović.

Vodu za piće zamijenio je surutkom i čajevima. Meso koje je ranije bilo nezaobilazni dio njegovog menija zamijenile su pečurke i soja, a večeru je gotovo izbacio, priča Kojović.

Supruga Cica kaže da se život cijele porodice promenio. Pokušali smo da mu olakšamo bolest i pomognemo tokom liječenja, kaže ona.

Božo je jakom voljom slušajući savjete ljekara uz primjenu narodnih recepata uspio da savlada bolest i vrati se težačkom  poslu. I kada je pomislio da je bolesti rekao zbogom stigla je zastrašujuća vijest – da boluje od raka pluća. U bolnici za plućne bolesti u Brezoviku dijagnostificarna je maligna vrsta raka dužine 3,5 cm. Operacija je bila urgentna i neizbježna. Zračak nade koju je vidio u hiruškom zahvatu na određeno vrijeme ugasilo je otkrivanje uvećanih limfnih žlijezdi za koje se sumnjalo da su takođe maligne, što bi onemogućilo planiranu operaciju. Po nove dijagnoze morao je da putuje do Istanbula potom do Brezovika i nazad do Podgorice. Na sreću, svi nalazi odagnali su sumnju da se radi o malignim limfnim čvorovima.

“Dok sam čekao rezultate  sa biopsije u Brezoviku i patologije iz Podgorice kao i one iz Istanbula, kući sam pio razne narodne ljekove, najčešće mlade cvjetove od jele ubrane u proljeće. Slagao sam red jele red šećera u tegli i  ostavljao nekoliko dana pored prozora da se sjedine, nakon čega sam dodavo domaći med i sve to ostavljao pored prozora tridesetak dana sve dok tečnost ne ispliva. Tada sam učvrstio uvjerenje da me rak ne može pobijediti”, saopštava Kojović.

Stvari je uzeo pod svoju kontrolu i počeo živjeti “punim plućima”. Jelov sok smiješan sa medom omogućio mu je da bolje diše, nestala su stalna gušenja, prisjeća se naš sagovornik.

“Osjećaj da se suočavam sa teškom bolešću je slabio, a nada je ponovo jačala, iako sam još uvijek bio puno bolestan. Svako drugo veče posjećivali su me ljekari iz Hitne službe zbog jakih bolova, ipak vjeru nijesam gubio. Uz prepisane ljekove koristio sam jelovinu, med od maslačka i drugre narodne ljekove. Osjetio sam da mi se vraća snaga, pa sam pola godine nakon operacije počeo da zidam kuću, iako sam osjećao bolove nijesam posustajao.Vrijeme je počelo da radi za mene, bivao sam sve jači i jači”, priča Kojović.

Psihički sam se dobro držao, uskladio novi način života, postavio jasne ciljeve, šetao prirodom, radio svakog dana, kosio travu i sakupljao sijeno. Pio sam velike količine sokova od voća i povrća, kako bi organizam održavao jakim. Prošle su godine liječenja i iako još nijesam proglašen zdravim, ja hoću tako da se  osjećam, zato  sam nabavio sušaru i mašine za preradu pečurke čime se u sezoni bavim, kaže Kojović.

Na objektu u kojem se nalazi mini pogon stoji natpis “Goli otok”, kaže da su ga davno napisala djeca zbog teškog života koji je tada karakterisao život na selu. Sada su to samo sjećanja na to vrijeme, a ideju da ukloni natpis nijesu podržali brojni lovci kojima je “Goli otok”  svojevrstan orjentir i mjesto gdje se sačekuju, a koji put i predahnu kod Boža uz kafu i rakiju.

Dok odlazimo sa Gorica ostajemo u vjeri da će Boža optimizam i čvrstina dovesti do dijagnoze, izliječen ,te da će “Goli otok” biti samo podsjećanje na teškoće koje su pratile, a sada su prošlost Kojovića.

(Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore/rtcg)