Željko Babić (28) napustio posao od 200 eura i u Štutgartu ostvario san

Prevaren i razočaran u hrvatske poslodavce, ovaj 28-godišnji inženjer odlučio je da gradi karijeru u Štutgartu, gdje je započeo novi život, piše Glas Slavonije.

Nakon diplome primljen je na stručno osposobljavanje u Upravnom odjeljenju za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu životne sredine emisijama. Godinu dana radio je za 1.600 kuna mjesečno, a sedam mjeseci na posao je putovao o sopstvenom trošku.

“U razgovoru sa nadređenima dobio sam nadu kako bih nakon položenog državnog ispita tamo mogao da ostanem da radim, što mi je davalo veliki vjetar u leđa. Odradio sam staž, položio državni ispit i čekao … Radio sam na ugovor o djelu koji se produžavao iz mjeseca u mjesec. U maju 2014. u Babinoj Gredi je počela gradnja sportske dvorane, gdje su tražili mladog inženjera i Željko je tu vidio svoju priliku. Potpisao je ugovor sa izvođačem radova, preduzećem “Građevinarstvo Mijo Stipić – Sveti Ivan Zelina” i počeo da radi. Kada je trebalo da dobujem prvu platu, svi radnici dobili su platne liste, ali moje nije bilo. A tada sam od glavnog inženjera gradilišta saznao da uopšte nisam ni prijavljen. Rekao mi je da će me prijaviti od sljedećeg mjeseca, ali za osjetno manju platu od one koju smo dogovorili. Otišao sam kući vidljivo razočaran”, ispričao je Željko.

Nakon nekoliko dana razmišljanja odlučio je da spakuje kofere i krene trbuhom za kruhom. Prodao je automobil kako bi za početak imao novca dok se ne snađe.

“Čim sam došao u Njemačku, upisao sam se u školu kako bih naučio jezik. Svjestan sam bio toga da se u stranoj zemlji moram što prije integrisati, a znanje jezika je osnovni preduslov bez čega je jako teško pronaći posao”, kaže Željko.

Družeći se s Hrvatima u Štutgartu, došao je u kontakt s vlasnikom kompanije Lucić-Transporte koja pomaže ljudima iz Hrvatske koji tek dođu u Njemačku i nudi im posao vozača. On ga je preporučio u kompaniju gdje trenutno radi kao laborant u ispitivanju betona i građevinskog materijala.

“Prvo sam radio pola radnog vremena, od 7 do 12 sati, a 14-18 sati sam pohađao školu. Nakon šest mjeseci i završenog prvog nivoa učenja nemačkog jezika dobio sam ugovor za stalno i na puno radno vrijeme. Bio sam iznenađen jer je takvo nešto u Hrvatskoj gotovo nemoguće”, kaže Željko.

Iako još uvijek ne radi kao inženjer, plata mu je gotovo trostruko veća od hrvatskog prosjeka.

“Ja sam imao sreću zato što sam ovdje u Njemačkoj imao nekoga svoga, pa mi je bilo lakše. Ali ko misli da dođe ovde da živi i radi, mora da bude spreman na jedan potpuno novi i težak početak”, komentarisao je Željko veliki problem koji došljacima u Njemačku predstavlja skup smještaj.

“Poznajem mnogo naših ljudi koji su došli da rade kao vozači i živjeli su po njih trojica ili četvorica u jednoj sobi, a svaki je morao da plaća po 300 eura”.

Posla, kaže, ima dosta za one koji stvarno žele da zavrnu rukave. Radi se dosta i čovjek se, priznaje, mora dobro organizovati kako bi imao malo vremena i za sebe.

“Ali sve je lakše izdržati i čovjek je mirniji kada zna za šta radi i da će za svoj rad biti plaćen. Živi se za vikend, da možemo malo da se odmorimo. Njemci su vrlo precizni i jako cijene rad. Samo što svi oni žive nekako za sebe i ne upuštaju se u nekakva velika prijateljstva”, zaključuje Željko za Glas Slavonije.