(FOTO) Zašto je Podgoričanin Stefan odlučio da ostane u Kini

Prije tri godine, dok je pohađao specijalističke studije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, Radević je saznao za stipendije Narodne Republike Kine.

Avanturista u duši, odlučio je da okuša sreću i otisne se u daleki svijet, a kada su mu iz ambasade odobrili stipendiju u milionskom gradu Čangčunu, kao student magistarskih studija na Đilin univerzitetu, koji je jedan od tamošnjih 10 vodećih kao i najveći državni univerzitet, sve je izgledalo tako nestvarno. Sada, nakon što je napornim radom i trudom zavrijedio drugu stipendiju, za Vikend novine staloženo se prisjeća balasta koje je prevalio preko leđa.

“U Kini sam prvi put počeo samostalan život van svoje zemlje na duži period. Ovo mi je sada već druga stipendija, ujedno i treća godina u Kini. Prve dvije godine sam studirao Međunarodne odnose i magistrirao sam u junu 2015. Program je bio jako izazovan i nijesam očekivao da će biti toliko teško. Izabrao sam Međunarodne odnose jer sam prije toga studirao Evropske studije na Fakultetu političkih nauka i odlučio da na taj način proširim znanje i specijalizaciju, naučim više o politici Kine i Azije. Jako sam prijatno iznenađen programom koji su nam pripremili. Predavanja su bila na engleskom i intenzivna. Osim glavnih predavanja i predmeta za smjer, imali smo i osnovni kurs kineskog jezika koji je bio obavezujući i trajao je godinu. Tu smo prošli kroz jednostavno gradivo koje je bilo potrebno za snalaženje u Kini”, prisjeća se Radević.

Kineski obrazovni sistem važi za jedan od vodećih u svijetu. Maltene ne postoji grana nauke u kojoj Kinezi nemaju genijalne predstavnike u vrhu, a naš sagovornik objašnjava da je razvojni i trnovit put kojim studente vode do cilja prožet najrazličitijim izazovima. Najveći s kojim se on susreo je pisanje magistarskog rada.

“Često smo imali seminare na kojima su gostovali ugledni profesori s poznatih fakulteta od kojih smo mnogo naučili. Dešavalo da su nam dani ispunjeni, zbog predavanja, vježbi i seminara. Osim ispita, naučnog istraživanja i esejskih radova, najveći izazov je naravno bilo pisanje magistarskog rada. Jako me zanima lobiranje u politici i ekonomiji tako da sam pisao sam na temu ‘Kako nedržavni akteri utiču na spoljnu politiku: Istraživanje slučaja kako Azijsko-pacifički odbor za njemačku privredu utiče na njenu spoljnu politiku ka Kini’. Bilo je jako teško naći literaturu jer do sada niko nije pisao naučni rad na ovu temu i to je jedan od razloga zašto me je mentor jako kritikovao, koliko god se meni dopadala tema koja spaja ekonomiju i politiku. Jednom prilikom mi je rekao: ‘Stefane, i ja volim ferari, pa ga ne vozim.’ Međutim, nijesam odustao od teme i na kraju uz veliku podršku mog mentora uspio sam. Nakon što sam diplomirao, saznao sam da mi je odobrena još jedna stipendija i sada sam trenutno na jednogodišnjem programu učenja kineskog jezika’’, ističe Radević.

A učiti kineski jezik nevjerovatno je težak poduhvat vjerovali ili ne, Stefan nam otkriva da sadrži 60.000 znakova. Ipak, ko želi taj i može.

“Kineski jezik je jako kompleksan, jedan je od težih za učenje. Međutim, meni se jako dopada pa mi ne pada toliko teško. Kada vas nešto jako interesuje, nalazite načine kako biste to bolje savladali i naučili’, tvdi Radević.

Podgoričanin je već prelistao dva kompletna kalendara u Kini, a poslije dvije godine nema dilemu nastavak školovanja logičan je slijed ako se kockice poklope. Kada je savladao period adaptacije i šoka, nepremostivi izazovi kao da su nestali.

“Mogu reći da sam se prilagodio okruženju i njihovom načinu života. U početku sam kao i većina doživio kulturni šok jer je jako drugačija kultura, veoma interesantna i raznolika. Koliko god da sam se navikao na njihov životni stil, oni me uvijek iznenade nečim novim. Činjenica da u Kini imate 55 nacionalnih manjina govori vam o njenoj veličini i kulturnim razlikama unutar zemlje. Što se tiče obrazovanja u Kini, jako je velika konkurencija i primijetio sam da su im studenti veoma ambiciozni. Završavaju fakultet ranije nego mi u Evropi i osim toga mnogi od njih se trude da završe što više kurseva i raznih dodatnih aktivnosti kako bi imali više šansi za zapošljavanje. Kada završim i sa ovom godinom učenja kineskog jezika, ukoliko mi se pruži prilika da radim u Kini ostao bih na neko vrijeme kako bi se još bolje upoznao s kulturom i stekao radno iskustvo i nova znanja’, planira Radević.

Osim znanja i iskustva koja su dio stipendije, ono najljepše što Radeviću ostaje nakon studentskog života u Kini jesu poznanstva i prijateljstva s pripadnicima različitih nacionalnosti, a s većinom njih živi u kampu.

“Većina je bila na istom smjeru kao i ja. Živimo u domu koji je poluhotel i nalazi se do kampusa, tako da sam imao priliku da upoznam ne samo studente iz Kine već iz mnogih drugih zemalja. Družeći se sa mnogima od njih, smatram da su nam po mentalitetu jako bliski Latinoamerikanci’, primjećuje Radević.

Mnogi bi se u Stefanovoj koži dobro preznojili da se nađu sami u gradu od osam miliona stanovnika, ali on nikada nije dozvolio da panika i strah savladaju razum. U tome su mu od srca pomogli i domaćini, kojima je vječno zahvalan.

“Kinezi su gostoprimljiv, srdačan, iskren narod i jako cijene prijateljstva. Čangčun je glavni grad provincije Đilin, na sjeveroistoku Kine i ima preko osam miliona stanovnika. Ovdje su ljudi radoznali, žele da komuniciraju sa strancima i saznaju nešto više o našim zemljama, jer iako je višemilionski grad ovdje nemate puno stranih državljana kao u velikim gradovima poput Šangaja. Kada bih im odgovorio odakle sam, mnogi studenti ne bi znali gdje se nalazi Crna Gora, ali ima i onih koji znaju. Ponekad bismo spomenuli fudbalere Jovetića i Vučinića, a oni iz starije generacije odmah bi spomenuli Valtera kojeg je glumio Bata Živojinović”, priča Stefan.

Možda Kinezi ne znaju za previše znamenitih Crnogoraca, ali dobro će zapamtiti neke naše specijalitete koje im je Stefan pripremao. Naročito ih je “dotakla” naša domaća lozovača.

“U kineskoj tradiciji oni nazdravljaju u malo većim čašicama od rakijske uz uzvik ‘ganbei’ i obično to znači da piju do dna iz cuga. Bilo je jako zanimljivo vidjeti namrštena lica mojeg društva u Čangčunu kada su prvi put uz ‘ganbei’ probali domaću crnogorsku, lozovu rakiju koja je mnogo jača od alkohola koji oni piju. Jako im se dopalo naše vino Vranac kao i njeguški sir i pršuta. Voljeli bi da posjete Crnu Goru jer im se svidjela kada smo jednom prilikom upoznavali jedni druge o zanimljivostima iz naših zemalja”, ostavlja mogućnost Stefan da uskoro ugosti “komšije”.

A Stefan je u Pekingu jednom bio svoj na svome nakon posjete Zabranjenom gradu, Ljetnjoj palati kineskog cara, na Kineskom zidu sa još troje naših studenata iz Crne Gore popeo se na svjetsko čudo, a onda pravac crnogorska ambasada. Tamo su ga lijepo dočekali njegova ekselencija, ambasador Branko Pejović, prvi savjetnik Vatroslav Belan i drugi sekretar Marija Martić. Stefanov putopis teško je prenijeti u cjelini, pa izdavajamo najupečatljivije segmente.

“Obišli smo i budističke hramove kao i ostrvo majmuna. Još jedno od mjesta koje me je oduševilo jeste kineska prijestonica, tj grad Xi'an i Vojska od terakote. To je vojska sačinjena od preko 7.000 skulptura ratnika koji čuvaju grobnicu prvog kineskog cara Ćin Š’ huanga”, zaključio je Radević.

Za neku drugu priliku ostavili smo anegote iz Guangzhoua, Harbinskih minus 35 stepeni, tornjevima… Stefan će sigurno imati šta da nam priča.

Kako se blizi povratak nostalgija raste…

Na svu sreću, Stefan uz pomoć tehnologije komunicira lako s prijateljima i rodbinom pa se da udaljenost ne osjeća. Krajem ljeta vraća se u domovinu, ali dio srca ostaje u Kini.

“S današnjom tehnologijom je puno lakše komunicirati nego ranije, tako da se često čujem s porodicom i prijateljima putem Skajpa, Fejsbuka, Vajbera i to mi dosta znači. Najvjerovatnije se u Crnu Goru vraćam krajem ljeta, a kako mi se primiče vrijeme povratka, čini mi se da će me mnogo više ‘hvatati’ nostalgija za Kinom”.

Žablji batak i pečeni škorpion na meniju

U Crnoj Gori postoji nekoliko restorana kineske kuhinje, a oni koji su ih posjetili znaju na kakvim se “mukama” Stefan svakodnevno nalazi. U početku je kuburio s ukusima, ali sada je već u situaciji da eksperimentiše i okuša “nemoguće” kombinacije.

“Hrana im je jako egzotična i vole više izmiješanih ukusa i raznih začina. Kada god sam putovao Kinom želio sam da probam što više novih i raznovrsnih jela. Najčuvenije mjesto kineske kuhinje, gdje preferiraju ‘paljivu’ hranu, jeste provincija Sičuan čiji je glavni grad Čengdu. Tu sam jeo ‘najpaljiviju’ hranu ikada, gdje čak stavljaju zrna koja liče na crni biber, od kojeg vam trne jezik. Na ostrvu Hajnan sam slučajno, prvi put probao pohovane žablje batake koje je naručio drug za više nas i tek nam je kasnije rekao šta je bilo u pitanju. Najčudnija jelo možete naći u Pekingu u Wangfuđing ulici koja je poznata po nesvakidašnjoj hrani i tu sam probao pečenog škorpiona na ražnju”, dio je menija našeg sagovornika.