MARKO MILAČIĆ: KAKO SAM DOBIO HIV
Prošlo je od tada više od deceniju. Do guše uronjeni u Crveni krst i prvu pomoć, pošli smo na seminar o HIV-u, u Sutomore, u Dom Crvenog krsta. Bilo nas je odasvud, iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Radionice, predavanja, druženja, pijanke… Tri tačke
Vraćam se u to vrijeme: za danas je planirana radionica zvana “Candy” – bombona. Svi, nas tridesetak, odlazimo u veliku salu gdje je planirana radionica.
Koordinator (nažalost: ne sjećam se imena; možda će se neko od Facebook prijatelja, svjedoka ove priče, sjetiti) kaže: “Zauzmite svoje mjesto – legnite, sjednite, kako želite – samo neka bude udobno. Legao sam na jaknu, na pod. Većina, takođe. Pojedini su se zavalili u sjedišta velike sale.
Ugasili su svjetlo. Mrak. Između nas, na podu, postavlja se svijeća, upaljena. Koordinator, zatim, ide od jednog do drugog, i daje nam da iz kotarice izvučemo po jedan bombon, candy. Uzimamo. Kaže: “Stavite ga u džepove, pa počinjemo”. Iako ne znamo razlog, stavljamo.
Dobijamo instrukciju: “Po mogućnosti zatvorite oči i udubite se maksimalno u ovo što slijedi, najviše što možete, totalno.” Razumije se. U skoro potpuno mračnu salu ulazi narator – kao da je bio profesionalni glumac – pa počinje da govori,.
Priča, u prvom licu, dočaravajući nam vješto svaku riječ.
Ispovijest, koju – pretvoreni u uši – slušamo, teče nekako ovako: Imao je rizično ponašanje. Rizičan seks. Nije koristio kondom, a zna: morao je. Sumnja u partnerku. Iz dana u dan sumnja je sve izraženija. Rovari po njenoj biografiji, u mislima, pokušava da dokuči: da li ima HIV. Prvi put je vidio to veče i nikada više. I ranije je imao rizičnih odnosa, ali, ipak, nije odlazio da se testira. No, ovo je sada sumnjivije. Ona je, eto, nekako sumnjiva. Njemu je sumnjiva.
Muči se. Misli samo na to. Najzad, u nemoći da odagna strah, odluči da pođe na test.
Mi slušamo, pretvorili smo se u njega, živimo njegov život, tu u Sali Crvenog krsta, u Sutomoru. Mi smo on. Ja sam on.
Junak priče ide kod doktora. Narator priča toliko detaljno da nam opisuje svaku njegovu pomisao, dilemu, strah, sumnju, dok ovaj korača na putu do ambulante. Priča već traje skoro pola sata.
Uplašen je. Već pretresa cijeli svoj život, djetinjstvo, odnose sa djevojkom, porodicu. Sahranjuje sebe: što je bliži doktoru, to je dalji od života. Umire. Tu je, u ambulanti: priča sa doktorom, ispovijeda mu se. Ne smiruje se.
Doktor uzima krv i kaže: rezultati sjutra. Odlazi. Nastupa pakao. Ta noć: najgora u životu. Nije spavao ni trena. Samo misli na sebe, na taj jebeni seks, na smrt. Umire svakim sekundom sve više.
Jutro je isto. Podne je: kreće ka laboratoriji. Skoro i da plače. Lice djevojke koja treba da mu kaže nalaze je čudno. Njemu je sve sada čudno i fatalno. Ne progovara, čeka. Djevojka progovara. Vi ste HIV…
U tom trenutku pale se svjetla u Sali Crvenog krsta! Narator kaže: “Sada otvorite oči”. Otvaramo. Zgranuti. Utučeni. Sjebani. Uplašeni, kunem vam se, kao pred streljačkim vodom.
Pa, kaže: “A sada svi uzmite iz džepa onu bombonicu i otvorite je. Ako je unutra bombon plave boje vi ste HIV pozitivni, a ako je crvene HIV ste negativni.”
Muk. Da mi je neko nekada rekao da ću se tako osjećati smijao bih mu se. Uplašio sam se. Svi smo, priznali smo to jedni drugima nakon radionice, tokom iznošenja impresija. Uplašili smo se kao djeca.
A onda trenutak istine. Gledamo se kradom, otvarajući svoje bombonice, a najradije bi ih bacilli i nikada ne otvorili. Prvo što sam čuo: djevojka nedaleko od mene, briznula je u plač. Imala je plavu bombonicu. Ridala je, nije mogla da dođe do daha. Nije bila jedina. Ja sam imao plavu bombonicu, takođe.
Nikada, dok sam živ, neću zaboraviti taj tren: tada sam, makar na milisekund, bio blizu osjećaja koji opisuje šta znači živjeti sa HIV-om, sretnuti se sa tom istinom. Tada sam shvatio i to da nam je svima bilo lakše kada smo pogledali jedni druge i shvatili da nijesmo sami, da više nas ima te paklene plave bombone.
Tada sam razumio koliko mi zapravo ne razumijemo ljude sa tim i sličnim mukama.
A moramo.
(Autor: Marko Milačić)
(Tekst je objavljen istog dana prošle godine – na dan borbe protiv HIV/AIDS – i plod je želje da se provokacijom sredine, netolerantne na drugačije, poneko zamisli i pročita)
Podsjećamo, danas, 1.decembra, obilježava se Svjetski dan borbe protiv side i to je prilika da se ljudi širom svijeta ujedine u borbi protiv HIV-a, pokažu podršku prema ljudima koji žive sa HIV/AIDS-om i sjete se onih koji su umrli.
Svjetski dan borbe protiv side je prvi put obilježen 1988. godine i prvi je ikada globalni dan zdravlja. Danas je nauka dosta napredovala u terapiji HIV-a i postoje zakoni koji štite osobe koje žive sa HIV-om. Ali i uprkos ovome, ljudi uglavnom ne znaju kako da zaštite sebe i druge od HIV-a i stigma i diskriminacija su ostali realnost za mnoge ljude koji žive sa HIV-om. Svjetski dan borbe protiv side je važan da podsjeti javnost i vlade da HIV nije nestao – da postoji i dalje vitalna potreba da se sakupe sredstva, podigne svijest, pobijede predrasude i poboljša obrazovanje.
Iako je Svjetski dan borbe protiv side dobra prilika da šira javnost počne da priča o tome i da se znanje sprovede u akciju, ne smijemo zaboraviti važnost jačanja svijesti o HIV-u i tokom cijele godine.
KAKO MOŽETE PODRŽATI SVETSKI DAN BORBE PROTIV SIDE?
Podizanjem svijesti ljudi o HIV-u i sidi u svom okruženju.
Nošenjem crvene tračice i predlaganja drugim ljudima da učine isto.
Tako što ćete zaštititi sebe – ovo je primarni i najvažniji način da se zaustavi širenje HIV-a.
Ako mislite da postoji razlog – testirajte se na HIV.
CRVENA TRAČICA JE MEĐUNARODNI SIMBOL KOJI ODRAŽAVA SVIJEST O POSTOJANJU HIV/SIDE
Trideset godina posle prvih slučajeva HIV-a, crvena tračica je univerzalni simbol svijesti i podrške onima koji žive sa HIV-om. Ljudi ih nose tokom cijele godine, a pogotovo u vrijeme 1. decembra – Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a, kako bi izrazili svoju zabrinutost o HIV-u i sidi i ljudima koji žive ili su okruženi njima.
Crvena tračica je prva tračica koja je postala simbol i kasnije inspirisala razne verzije kao što je, na primjer, roza tračica za borbu protiv raka dojke.
Skoro deceniju posle pojave HIV-a, 1991. godine, grupa od 12 umjetnika se okupila kako bi stvorili vizuelni izraz razumjevanja za ljude koji žive sa ili su ugroženi HIV-om i to sa ciljem kako bi podigli svijest i naveli ljude da pričaju o HIV-u. Smislili su jednostavno rješenje koje je kasnije postalo najprepoznatljiviji simbol decenije – crvenu tračicu.Odabrali su crvenu boju jer je jarka i uočljiva, simbolizuje strast, srce i ljubav, i u obliku koji je lako napraviti.
Na početku, umjetnici su sami pravili i dijelili tračice po Njujorškoj umjetničkoj sceni i već posle nekoliko nedjelja, svjetski poznati glumci su pričali o značaju tračica i počeli su da ih nose po raznim ceremonijama dodijele nagrada kao što je Oskar. Mediji su takođe pružili podršku i ubrzo je simbol crvene tračice postao prepoznatljiv u cijelom svijetu.
Ne postoji zvanični oblik tračice i, kao i mnogi ljudi, možete je napraviti sami. Bez obzira na oblik i veličinu, poruka koju šaljete je ista – poruka podrške i razumijevanja za ljude koji žive sa HIV-om ili sidom, i briga i posvećenost borbi protiv HIV/AIDS-a.
Crvena tračica nastavlja da bude moćna sila u naporima da se uveća svijest javnosti o HIV-u i sidi.
POTRESNA ISPOVIJEST PODGORIČANKE: Kako me je JEDNA nepromišljena noć koštala ŽIVOTA
SZO: Više od 40 odsto zaraženih HIV-om ne zna da ima virus
U saopštenju povodom Svjetskog dana borbe protiv side, 1. decembra, je navedeno da je u periodu od 2005. do 2015. godine procenat ljudi koji su saznali da imaju HIV povećan sa 12 na 60 odsto.
“Samotestiranje bi moglo da otvori vrata mnogim ljudima da saznaju svoj HIV status i način na koji mogu dobiti tretman i pristup i unaprijedili prevenciju”, navodi SZO.
Dodaje se da HIV samotestiranje znači da ljudi mogu davanjem uzorka oralne tečnosti ili krvi iz prsta da otkriju svoj status u privatnom i ugodnom okruženju, a rezultati će biti gotovi za najviše 20 minuta, prenosi Beta.
Prema podacima SZO, testiranje na HIV, prevencija i liječenje je učestalije kod žena nego kod muškaraca.
Kako je navedeno, testiranje je i dalje procentualno nisko kada je u pitanju “ključna populacija” i njihovi partneri, a naročito muškarci koji imaju odnose sa osobama istog pola, seksualni radnici, transrodne osobe, ljudi koji ubrizgavaju drogu i zatvorenici, koji čine oko 44 odsto od 1,9 miliona novozaraženih osoba HIV-om koje su registrovane svake godine.
SZO dodaje da je i do 70 odsto partnera osoba sa HIV-om takođe pozitivno na taj virus.
Dom zdravlja Podgorica: I ove godine anonimno testiranje na HIV
Povjerljivo noćno testiranje i savjetovanje Dom zdravlja Podgorica organizuje povodom 1. decembra – Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a.
Ljekarski tim Doma zdravlja Podgorica, osim testiranja na HIV, informisaće građane o tome na koji način se prenosi virus i kako se mogu zaštiti, koje kategorije stanovništva su najugroženije, kao i kako se HIV infekcija manifestuje i AIDS liječi.
(Volim Podgoricu)
