U Kolašinu se juče samo pričalo o Živku Đurišiću i njegovom postupku. On je poslao poruku da, iako je osoba sa teškim invaliditetom, ima duha, snage i ljubavi za sve, pišu Dnevne novine.

Živko je u invalidskim kolicima ušao u kolašinski Dom zdravlja sa velikim buketima cvijeća i bombonjerama za sve dame zaposlene u toj ustanovi, čestitao im 8. mart, a sve u znak zahvalnosti što su mu zaposleni na vrijeme ukazivali ljekarsku pomoć.

Pored zdravstvenih problema, Đurišić je sa porodicom i u veoma lošem socijalnom stanju, ali je ipak našao način da oda priznanje osoblju kolašinskog Doma zdravlja.

“Ja sam osoba bez oba donja ekstremiteta i bez jedne ruke, želio sam da se bar malo odužim za svu njihovu dobrotu koju pokazuju prema meni godinama. Ovo je 13 godina od kako sam u ovakvom stanju, a oni su na svaki moj poziv dolazili. Po kiši, snijegu i suncu dolazili su, iako živim tri kilometra od grada. Ovo je samo jedna vrsta mog osjećaja prema njima. Nema veze to što finansijski ne stojimo dobro, za ovakve stvari se čovjek mora snaći, jer ako čovjek ima volju onda ima sve” kazao je Đurišić.

On je objasnio da je u Domu zdravlja ušao pjevajući pjesmu “Tri crvena karanfila”, a za sestre su bile pripremljene crvene ruže.

“Prosto smo bile zatečene ovim prizorom, nijesmo znale da li da se smijemo ili plačemo, kad je on ušao pjevajući noseći bukete ruža i bombonjere. Potresna je bila sva ta slika. On sa takvim invaliditetom u invalidskim kolicima dođe od kuće i u znak zahvalnosti donese sve ovo i čestita osmi mart. To je zaista za svaku pohvalu i nezabilježeni slučaj. Drago nam je što još ima dobrih ljudi i što, ipak, neko priznaje naš rad. Velika je stvar biti, prije svega čovjek, a naš Žiža je zaista veliki čovjek i borac”,  kazale su sestre iz Doma zdravlja.

Isti sam kao ovo vrijeme- težak

Đurišić kaže da on i porodica žive dosta skromno.

“A kako sam, pa kakvo vrijeme takav sam i ja. Isti sam ko ovo vrijeme, težak. Kad su promjene trpim velike bolove, šta da vam pričam. Jedino što ću reći da je sramota što primam 63 eura za tuđu njegu, a ovo kakav sam ja to ni krvniku ne bih mogao poželjeti. Ne znam ko je mogao takvu odluku da donose. Sa invalidom imam oko trista eura, ali sve to dajem za ljekove. Živimo od malo stoke što držimo i to je to”, objasnio je on.