TRAGEDIJA POGODILA CRNU GORU: “Kakav je to šmeker bio: zgodan, lijep, zdrav. Drugarčina. Ljudina. Čovjek.”
Taj čovjek je poslednji na ovom svijetu, u ovom univerzumu, koji je morao prerano i nesrećno da umre: Vuk Medigović. Otišli su sa njim, nestali u smrti, žena Ivana i mala Dunja. Ostala je Marija. Marija Vukova Medigović. Poginulo je još dvoje. To nije smrt, to je sveopšte ništavilo i zlo u jednom trenu.
Poslednji put pričali smo, tu u supermarketu, red je bio ogroman, pred novu godinu, on i Ivana, ja i moja žena. Napunili su kolica i on je bio naročito srećan zbog neke igrice-poklona za djecu, malog koša i košarkaških loptica. On je bio košarkaš, košarkaški trener, vječiti sportista: vaterpolo, odbojka, košarka. Trenirali smo zajedno jedno vrijeme, odbojku.
Njegov osmjeh – a svako ko ga je makar jednom vidio u životu potvrdiće ovo, potvrdiće da ovo nije posthumna patetika – bio je osmjeh anđela. Nisam vidio ništa slično: tako bih ja zamislio osmjeh sveca. Kakva je to duša bila, koja je nadirala kroz taj smireni i blaženi osmjeh. A bio je bez roditelja, rastao bez njih dugo – majka umrla dok je bio u vrtiću, otac dok je bio u osnovnoj školi – kao što će sada i njegova Marija. Postoji li, ljudi, ikakav smisao, kako sjutra da kročim, a kročiću, u Manastir, a sve je već zakazano, da krstim Vuka i sebe? Gdje je smisao? Postoji li?!
TRAGEDIJA KOD GOLUBOVACA: Dijete i trudnica stabilno
Onda smo se, ranije, sreli u Karađorđevom parku, pričali dugo o njegovom ocu Marku i njegovom Petrovcu i našoj Crnoj Gori. Kakav je to šmeker bio: zgodan, lijep, zdrav. Drugarčina. Ljudina. Čovjek.
Juče, kada sam čuo da je on nestao sa ove zemlje, ušao sam u njegov Facebook nalog. Zatekao sam od njega već poslati zahtjev za prijateljstvo, na koji još nijesam bio odgovorio, nisam vidio. Kliknuo sam i postali smo, tako je javila društvena mreža, prijatelji. On iz smrti, ja još odavde. Koja prokleta igra sudbine.
Druže, ne znam što da kažem, ljudino, osim da te volim i da te neću zaboraviti. Neka ti je laka, Vuče, ova zemlja, tebi i tvojoj porodici, a tvoja ćerka Marija, na nju ću misliti i za nju se moliti sjutra, dok se budem krstio skupa sa sinom, tvojim imenjakom, pun duboke sumnje i neizmjernog bijesa.
(Volim Podgoricu)
Uzas od drumskih siledzija koji siju smrt nevinih porodica. U Crnoj Gori treba rasporediti policiju na svakih kilometar dva i oduzimati kola bez pardona.
Iskreno mi je zao ove porodice, ali mi je sliku o njihovoj smrti pokvario autor i ovo smece od covjeka koji je napisao, moram priznati, lijep tekst.