Pamuk u Bijelom Polju: Veliki književnik u gradu poezije i proze

Nakon Podgorice gdje je otvorio Deseti zimski salon knjige, gdje mu je glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće Nova knjiga Predrag Uljarević uručio književnu nagradu „Književni plamen“, najpoznatiji turski pisac i nobelovac Orhan Pamuk danas je bio gost u Bijelom Polju.

Orhana Pamuka u Kući Rista Ratkovića dočekao je predsjednik Opštine Bijelo Polje, Aleksandar Žurić, koji je kazao da je prirodno da veliki književnik nakon Podgorice posjeti i grad poezije i proze.

“Pamuk je dolaskom u Crnu Goru potvrdio prijateljske odnose dvije zemlje koje su očigledne na svim poljima. Mnogi motivi koji se nalaze u Pamukovim knjigama prisutni su u Bijelom Polju, gdje se prožimaju razne kulture i koje ljudi nerazdavajaju već naprotiv, duboko ih vezuju. Zato je duh Balkana najbolje osjetiti, upravo u Bijelom Polju”, kazao je Žurić.

Simbolično, u gradu poezije otkriveno je obilježje koje će, kako je kazao Žurić, vječno ostati istorijski trag koji će podsjećati na posjetu turskog nobelovca.

Zahvaljujući se na toploj dobrodošlici, Pamuk je još jednom istakao zadovoljstvo posjetom Crnoj Gori, te da je o Montenegru ili na turskom Karada, u prevodu crna planina, ali i o Bosni i Srbiji, čuo još u srednjoškolskom dobu kada je iz istorije slušao o detaljima Otomanske imperije i ratovima, te da je sada nakon pedeset godina u prilici da posjeti Crnu Goru.

Direktor Centra za kulturu, Abaz Dizdarević, kazao je da je Bijelo Polje počastovano posjetom velikog pisca, pogotovo što se radi o sredini koja se može podičiti pisanom riječi kao malo koja.

“Gradu u kojem je nastalo Miroslavljevo jevanđelje, najznačajniji ćirilični spomenik južnoslovenske pismenosti iz 12. Vijeka. UNESKO-vo priznanje iz 2005. godine uvrstilo je ovo umjetničko djelo u svoju biblioteku “Pamćenja svijeta”, čime je zvanično postalo dio 120 najvrednijih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija. Sa sigurnošću možemo konstatovati da stepen razvijenosti određene društvene zajednice u velikom zavisi od tradicije. Tradicija predstavlja pamćenje , tradicija je indetitet ali i duhovnost zajednice u kojoj živimo. U tom smislu naš grad se može pohvaliti velikanima epskog stvaralaštva, književnosti i likovnog izraza. Ogromno blago su svojim talentom i kreativnošću za sobom ostavili Risto Ratković,Avdo Međedović,slikarska porodica Lazović, Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović i mnogi drugi“, kazao je Dizdarević.

Pamuk je kazao da je razlog zbog kojega je u Crnoj Gori, između ostalog, i objavljivanje romana “Crvenokosa”.

“Nakon što sam u septembru u Engleskoj izdao knjigu otišao sam u London i vidio sam tako mnogo crvenokosih žena. Počeo sam da zapažam crvenokose žene širom svijeta i na kraju knjige ženski protagonista dijeli na to da sam ja tu priču čuo od turske verzije crvene žene, a u Engleskoj i Irskoj su crvenokose prirodne. A od Šekspira do Sidnija crvenokose žene označavaju žene koje je teško kontrolisati, ljutu, neobičnu ženu sa jakim karakterom i koje se muškarci plaše. Isto tako je i u Turskoj sa jednom izmjenom. U mom dijelu svijeta nije prirodno imati crvenu kosu i većina žena se farba u crveno, a takođe u mom dijelu svijeta važi mišljenje da se sa crvenokosom možete malo lakše zabavljati nego sa ostalim ženama i onda mi nije jasno zašto farbaju kosu u crveno. Zato što žele da izazovu muškarčevu percepciju da je njihova kosa crvena zato što je to njen izbor”, kazao je Pamuk.

Napomenuo je da roman “Crvenokosa” za osnov ima dvije ideje.

“Moja nova knjiga je neka vrsta književnog poređenja dvije velike, ključne, temeljne priče. Jedna je Sofoklov kralj Edip, a druga je Firdusijev Rustem i Suhrab. Govorimo o dva velika mita, jedan koji predstavlja evropsku civilizaciju i zapadnu civilizaciju i drugi koji predstavlja nešto što mogu nazvati mojom, islamskom civilizacijom”, kazao je turski nobelovac.

On je dodao da se roman “Crvenokosa”, takođe, temelji na onome što je 1988. godine čuo od kopača bunara, koji je, kako je pojasnio, sa učenikom kopao bunar na placu pored njegovoga.

“Roman je realna priča o traženju i nalaženju vode u pustoj zemlji, ali i priča o odnosu jedne očinske figure prema učeniku, koga pokušava da disciplinuje. Taj stari majstor, kopač bunara mi je ispričao priču koja se nalazi u ovoj knjizi. Ta priča se zadržala u meni sljedećih 30 godina i onda sam donio odluku da bih mogao da napišem roman, A slučajnost je da mnogo ljudi koji dolaze iz Crne Gore su upravo bili kopači bunara.Ali to je slučajnost”, pojasnio je Pamuk.

Turski književnik je kazao da su u naslovima njegovih knjiga prisutne boje – “Crvenokosa”, “Zovem se crveno”, “Bijela tvrđava”, jer je, kako je kazao, vizuelni pisac koji obraća pažnju na boje i na vizuelne detalje.

On je naglasio da sebe posmatra kao postmodernistu, naročito u vremenu kada je napisao “Bijelu tvrđavu”, “Zovem se crveno”.

“Rijetko ću naići na osobu koja sebe smatra postmodernistom. Uglavnom ih je sramota da kažu bio sam ili jesam postmodernista, ali ponekan za sebe mogu da kažem da sam “lijevo” orjentisan postmodernista” ,kazao je Orhan Pamuk.

Radio Crne Gore/rtcg