Daleko od domovine, a dišu jednom dušom

Dvadeset pripadnika osmog kontingenta crnogorske vojske već treći mjesec provodi u misiji Resolute Support, a prvi put grupa crnogorskih novinara imala je privilegiju da vidi kako izgleda život u miljama dugoj bazi na sjeveru Avganistana, u gradu Mazar i Šarifu, gdje, kako je opisao major Bulajić –  svi dišu jednom dušom.

AERODROM – Prvi kontakt sa Avganistanom i Kabulom bio je u zoru, oko 6 sati po lokalnom vremenu, a vazduh je već bio toliko vreo da sam morala odustati od prvobitne zamisli da pokrijem glavu, u skladu sa tradicijom lokalnog stanovništva. Uz to, iznenađujuće mnogo ljudi na ulicama ispred glavnog civilnog aerodroma u Kabulu, gdje još pospani tražimo Fahrida, koji će nas odvesti do vojnog aerodroma sa kojeg ćemo se uputiti na sjever zemlje, gdje se nalaze crnogorski vojnici. Fahrid nas je brzo prepoznao, što i nije bio poseban poduhvat, jer smo vidno odudarali od mase i tipičnog avganistanskog naroda. Odveo nas je do vojnog aerodroma, odakle smo, nakon procedura, akreditacije i registracije krenuli ka Mazar i Šarifu, u koju smo stigli za nešto manje od dva sata. Na aerodromskoj pisti kampa Marmal, najveće vojne baze na sjeveru Avganistana, čekao nas je naš čovjek. Bili su tu i drugi, domaćini kampa Njemci, ali su ostali u sjenci dobrodošlice koju nam je poželio major, komandant VIII kontingenta crnogorske misije u Avganistanu Vlado Bulajić. Teško je bilo procijeniti da li se on više obradovao nama ili mi njemu, ali znam da je naredna nekolika dana,Bulajić zajedno sa ostalim vojnicima učinio sve da ovo putovanje bude po svemu drugačije od svih dosadašnjih. Smjestili smo se u dijelu za novinare u kampu Marmal, pristojnom i uslovnom smještaju, u koji ćemo tih dana svraćati samo da prespavamo, jer smo veći dio dana provodili u klubu crnogorskih vojnika koji je opremljen tako da se zaista osjetite kao da ste kod kuće. Gusle, crnogorske zastave, narodna nošnja i miris turske kafe činili su da zaboravite gdje ste i činjenicu da je izvan zidina ovog kampa nasilje najnormalnija stvar, na koju je naviknuto lokalno stanovništvo. Iako je Avganistan već godinama sukobima razorena zemlja, poseban osjećaj ponosa izaziva činjenica da joj na putu oporavka pomažu upravo crnogorski vojnici – 19 muškaraca i jedna djevojka pred kojima nijesu laki zadaci. Major Vlado Bulajić kaže da 18 ljudi koji su zajedno u Mazar i Šarifu diše jednom dušom. Dodaje i da mu je čast predstavljati svoju zemlju i biti vođa grupi kao što je ova. – Međuljudski odnosi u kontingentu su izuzetni. Nas je 18 ovdje i dišemo kao jedno. Uvijek smo tu jedni drugima da se nađemo u nevolji, kada postoji potreba za razgovorom, za savjetom, za podrškom, tu smo, jedni uz druge i za sada sve funkcioniše izuzetno – rekao nam je Bulajić. Objašnjava i da zadaci nijesu laki, ali da su crnogorski vojnici dobro organizovani.

– Naš zadatak u Avganistanu možemo podijeliti na dva dijela. Imamo osam pripadnika koji rade u komandi Sjever, tj. u komandi same misije RS, gdje rade kao štabno osoblje, oficiri i podoficiri i imamo 12 pripadnika koji su dio zaštitnih snaga koji se nalaze u sastavu multinacionalnog bataljona – dodaje major Bulajić. Objašnjava da kao komandant kontingenta radi u združenoj komandi Sjever, takozvanom džoku, gdje još tri operatera rade na sistemu nadgledanja kamera. Njihova uloga je važna za očuvanje bezbjednosti baze jer uz pomoć izuzetno moderne tehnologije, termalnih, kamera za noćno osmatranje i brojnih senzora  nadziru svaki pedalj Marmala i okoline.

– Jedina žena u našoj misiji je prvi oficir VCG Marija Knežević, koja radi u komandi TAAC Northa, a još dva pripadnika vojske rade u komandi misije RS u Kabulu – objasnio je Bulajić. Na pitanje što je motiv da budu u ovoj misiji, Bulajić u svoje i ime svojih vojnika kaže da se u ovakvim uslovima rada stiču ogromna znanja.

– Biti profesionalno angažovan u ovakvoj misiji je ogromno iskustvo. Kako lično, tako i profesionalno. U profesionalnom smislu, oni imaju prostora ovdje da napreduju, da steknu ogromna znanja koja kasnije prenose u svoje jedinice i koriste ih dalje u karijeri – rekao je Bulajić.

HIJERARHIJA Vojnici ga oslovljaju sa „majore“, što mi u prvi mah izgleda čudno, ali ukazuje na poštovanje hijerarhije i međuljudskih odnosa u misiji. Drugi čovjek misije, komandir drugog odjeljenja u trećem vodu čete za zaštitu snaga u multinacionalnom bataljonu Miodrag Jokanović potvrdio je ono što je zajedničko svim vojnicima – prva iskustva u Avganistanu bila su potpuno drugačija od onog što je zamišljao, učio i za šta se obučavao. Praksa je jedno, a teorija drugo, kaže komandir Jokanović.

– Iskustvo koje sam stekao tokom školovanja u SAD na Akademiji za glavne podoficire u Teksasu mi je dosta pomoglo da bih se angažovao u ovoj misiji. Prvenstveno mislim na razmjenu iskustava sa kolegama koje su učestvovale u misijama više puta. Nakon toga, usvajanje taktika, tehnika i procedura po NATO standardima. I prije svega usvajanje novih standarda što se tiče obučavanja i rada sa ljudima koji mi je umnogome pomogao ovdje s obzirom da se nalazim na dužnosti komandira odujeljenja i da moram da vodim računa o šest pripadnika koji se nalaze u mom odjeljenju – objašnjava Jokanović.

Većina pripadnika VCG su angažovani na poslovima „guardian angela“ ili na fizičkom obezbjeđenju savjetnika tokom obuka avganistanskih snaga koje se obavljaju van kampa. Bio je voljan i da nam objasni kako izgleda jedan izlazak iz kampa i odlazak na nimalo lak zadatak. – Što se tiče jednog radnog dana i kako sve to izgleda, morao bih da se vratim par koraka unazad. Na početku mjeseca se rade planovi za naredni mjesec na osnovu kojih se od

Iako lučuje koje će se aktivnosti realizovati. Osim toga u slučaju bilo kakvih promjena koje su neminovne u ovakvom okruženju rade se dnevni planovi.

U većini slučajeva, pripadnici VCG u ovoj misiji su angažovani na poslovima ,,guardian angela“ ili na fizičkom obezbjeđenju savjetnika u regionalnoj komandi Sjever u mjestu i pokretu. Dakle, nakon adekvatne pripreme, slijedi zadatak koji se sastoji u pripremi vozila, pripremi ljudstva, brifingu i samom pokretu iz kampa Marmal na mjesto gdje će se vršiti savjetovanje. Osim zadataka ,,guardian angela“, pripadnici VCG su angažovani i na dnevnim i noćnim patrolama, a u zavisnosti od plana koji se donosi na nivou komandira čete. Osim toga, kada pripadnici nijesu angažovani na pozicijama „guardian angela“ i na zadacima patrola, realizuju se vježbe u kampu i ostale aktivnosti po planu – objasnio je Jokanović.

OBAVEZE Kada se odrede zadaci i maršruta, kada se definiše vrijeme odlaska, onda se vrši priprema vozila, naoružanja lične i kolektivne opreme. Prije polaska na zadatak, izvještava se komandir voda o spremnosti za izvršenje zadataka. – Nakon toga idemo u komandu čete da se sastanemo sa savjetnicima, da ih upoznamo, vidimo da li ima nekih specifičnosti, nakon čega odlazimo na izvršenje zadatka. Prije odlaska izvještavamo združeni operatvni centar o našoj spremnosti i napuštanju kampa. Samo putovanje odavde do mjesta za savjetovanje je specifično po mnogo čemu. Ne koriste se uvijek iste rute, stalno se koriste različiti putevi zbog bezbjednosti konvoja – napominje Jokanović.

Po završetku savjetovanja, ljudstvo se prikuplja, izvještava se o spremnosti za pokret i vraćamo se nazad u kamp, objasnio nam je Jokanović do tada nepoznatu proceduru izlaska iz kampa i sami zadatak ,,guardian angela“.

Ono što je svakom na umu kada govori o Avganistanu je svakako bezbjednost. Da li postoji opasnost, kako se može izbjeći, šta u slučaju eventualnog napada koji bi mogao da ugrozi našu, ali i bilo koju drugu vojsku koja je dio ove misije. Teško je i zamisliti koliko porodica drhti sa svakim novim natpisom u medijima o napadima u ovoj zemlji. Teško im je i objasniti da postoji i druga strana medalje i da crnogorski vojnici znaju da se nose sa izazovima. – Pripadnici VIII kontingenta VCG profesionalni su i obučeni za sve vrste zadataka i za postupanje u skladu sa pravilima i procedurama u bilo kojoj vanrednoj situaciji. U samom kampu bezbjednost je na veoma visokom nivou. Međutim, s obzirom na to da mi izvršavamo zadatke van kampa i da smo svaki dan vani, uvijek je prisutna određena vrsta prijetnji i rizika. Samim tim što se krećemo kroz naseljeno mjesto i samim tim što se krećemo među populacijom koja živi na ovom području nosi određene rizike. Međutim, za svaki rizik i situaciju u kojoj se nađu pripadnici kada su van kampa postoje određena pravila i procedure i vojnici su obučeni da ih se pridržavaju kako bi se eventualne posljedice u takvim situacijama svele na najmanji mogući nivo – rekao je Jokanović. Iako nam izlazak iz kampa nije bio dozvoljen, komandir Jokanović je zajedno sa kolegama učinio sve da nam pokaže kako izgleda vojni zadatak naše misije. Obučeni u vojna odijela, teške prsluke i kacige, vojnici su organizovali vježbu, kroz koju smo zaista mogli da se uvjerimo koliko su ovi momci posvećeni svom poslu. Tokom toga dana bilo je riječi i o tome kako im pada odvojenost od porodice.

– Zavisi koliko je ko vezan za porodicu, koliko je ko ranije bio odsutan od kuće. Meni je malo lakše jer nemam djecu, nijesam oženjen. Ukoliko se uskoro oženim i dobijem djecu, onda će mi to biti malo teže. Ima ponekad teških trenutaka, ali svi smo mi prošli ta psiho testiranja tako da smo svi spremni i znamo šta nas čeka ovdje u Avganistanu i koliki period ostajemo i koliko se dugo nećemo vidjeti sa svojima – kazao je mlađi vodnik Ilija Delibašić. Pripadnike VCG često možete sresti u nekoj od tri teretane ili na jednom od četiri terena za odbojku na pijesku unutar kampa, mada se često igra i fudbal i košarka, ali i pikado i šah. – Uslovi u bazi su više nego zadovoljavajući za jednog pripadnika vojske. Ne fali nam ništa, a smještajni objekti, kao i internet i kablovska televizija su nam omogućeni. Imamo naš klub gdje se svakodnevno okupljamo i družimo, gledamo Svjetsko prvenstvo i organizujemo turnire u stonom fudbalu – kazao je mlađi vodnik Ilija Delibašić. Centralno mjesto u klubu zauzima pomenuti sto za stoni fudbal, koji su sredili uz pomoć njemačkih vojnika i koji je zbog toga obilježen zastavama dvije zemlje i oznakom „u znak prijateljstva“. – Pravilo je da ko izgubi  10 – 0 na stonom fudbalu, leži na podu i ispod stola potpisuje svoje ime i prezime – pojašnjava nam Delibašić.

ROŠTILJ ZA GOSTE Petak je slobodan dan za naše vojnike. Koriste ga uglavnom za druženje, sportske aktivnosti, treninge ili odmor, a ako bi se desilo, kao sada, da imaju posjetu, crnogorski vojnici bili su voljni da pokaži da su dobri domaćini. Ni temperatura od preko 40 stepeni Celzijusa nije ih spriječila da već od sedam sati uveče počnu pripreme za roštilj koji su priredili za nas i gosta iz misije u Kabulu, koji je bio naša pratnja tokom cijelog puta kroz Avganistan. Pričaju o svom životu u bazi i kako izgleda jedan običan dan.

Srećni su što smo tu, a mi još više jer konačno sopstvenim očima vidimo ono o čemu se govori godinama kroz škrta medijska izvještavanja. Svaki imaju anegdote iz vojničkog života u Avganistanu. Major Bulajić nam priča o rođaku koga je slučajno upoznao u Kabulu.

– Zanimljiva situacija desila se tokom angažovanja ovdje. Stigao mi je greškom mejl čudne sadržine i shvatio da vjerovatno nije namijenjen meni. Kasnije sam saznao da je bio upućen majoru, koji se takođe preziva Bulajić, isti čin, isto prezime, ali se zove Nikola, pripadnik je danske vojske i nalazi se u komandi RS u Kabulu. Kad sam posjećivao našeg pripadnika tamo i lično sam se upoznao sa njim – ispričao je Bulajić. Ovakvih i sličnih događaja ima mnogo, što je i očekivano kada naši vojnici sa još 20 drugih nacija i više od 3.000 vojnika dijele ovaj prostor, daleko od kuće i daleko od mirne domovine. Prve komšije i ovdje su im hrvatski vojnici. Velika je stvar kada možete na svom jeziku da nazovete dobro veče, a znate da ste 5.500 kilometara daleko od kuće. Oproštajni roštilj sa vojnicima završili smo međusobnim zahvaljivanjem – oni nama na tome što smo makar malo razbili njihovu svakodnevicu, a mi njima na vremenu i pažnji koju nijesu štedjeli za nas. Sljedećeg dana čekao nas je odlazak u Kabul, zajedno sa našim vojnikom koji radi u sjedištu RS u glavnom gradu Avganistana. Iako nijesam često imala priliku da zamišljam kako bi izgledao let vojnim avionom, sa još najmanje 50 naoružanih vojnika, sada sam imala priliku da to doživim. Ne baš najprijatnijih sat vremena trajao je let do baze Bagram, najveće američke vojne baze u Avganistanu. Plan je bio da ovdje pokupimo prtljag i nastavimo ka Kabulu helikopterom. Međutim, stvari će se malo promijeniti jer je naš prtljag završio, kako ćemo kasnije saznati, u Kandaharu, pa put nastavljamo samo sa pasošem i foto-aparatom.  Stigli smo u Kabul, u sjedište misije Resolute Support oko podne, a naš  „eskort“ Mr Čin, neopisivo ljubazni, nasmijani američki vojnik, učinio je sve da nam boravak ovdje bude prijatan pa čak i bez naših stvari. Nakon nekoliko sati, Mr Čin će se pojaviti sa paketom u kojem se nalazi sve što nam je potrebno –stvari za ličnu higijenu, čista odjeća i veš. Koliko je lijep osjećaj kada znate da neko misli na vas i na ono što vam je u jednom momentu zaista potebno, pa makar to bio i sapun.  Nije to bio slučaj samo sa gospodinom Činom. To je prije svega osjećaj koji su nam pružili naši vojnici.  72 sata koliko smo proveli sa njima možda nije bilo dovoljno da osjetimo u potpunosti duh života kojim žive. Ipak, bilo je dovoljno da se osjetim neizmjerno ponosna na njih. Bilo je dovoljno da vidim iskrenu predanost onome što rade i iskrenu borbu da ovoj zemlji u kojoj život nije nimalo lak, daju makar malo onoga što su ponijeli iz svoje domovine.

Pobjeda