Home / NOVOSTI / Kultura / „Ubrzo po dolasku u Crnu Goru zaljubila sam se u jednog čovjeka”
FOTO: Vijesti

„Ubrzo po dolasku u Crnu Goru zaljubila sam se u jednog čovjeka”

 

Gabriela-Doina Đukanović, bivša rukometašica podgoričke Budućnosti i supruga Aca Đukanovića, u svom autobiografskom romanu „Moj životni sat“, opisala je njen susret sa bratom aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i dodala da je „Sveti Vasilije Ostroški je u februaru 2007. godine omogućio da Aco i ona odu na kafu.“


Roman koji je štampan 2018. godine, sadrži niz autobiografskih elemenata Đukanovićke od odrastanja u Rumuniji za vrijeme vladavine Čaušeskua, sazrijevanje mlade rukometašice, međunarodna karijera rumunske reprezentativke, sudbinskog preokreta koji je nastao dolaskom u Crnu Goru.

Dio romana u kojem se bivša rukometašica osvrnula na svog supruga Aca Đukanovića postao je hit na društvenim mrežama.

,,Ubrzo po dolasku u Crnu Goru zaljubila sam se u jednog čovjeka. Jednog popodneva, predsjednik Rukometnog kluba Budućnost, neobavezno me je pozvao da popijemo kafu na jednoj lijepoj terasi u gradu. Bio je u društvu jednog muškarca po imenu Aco (Đukanović), koji mi se dopao od prvog trena. U razgovoru koji koji se vodio ja sam najmanje učestvovala  jer me je bilo stid da primijeti da mi se dopada. Iz tih razgovora shvatila sam da Aco vrlo dobro poznaje rukomet, bio je dobro informisan o sportu uopšte, pa sam pomislila da je, najvjerovatnije, sportski novinar.

Posle tog neformalnog sastanka gdje sam upoznala Aca, rekla sam prijateljici da sam se zaljubila. Zaljubljenost je bilo nešto novo, nešto što me je potpuno zbunjivalo. Nijesam mogla da definišem što me kod njega najviše privlači, svidio mi se u cjelini. Zbunilo me to što je  za mene bio potpuni stranac, ništa o njemu nijesam znala. Isprva sam pomislila da je taj osjećaj trenutan, da ću ga se brzo osloboditi.

Nijesam bila spremna i nijesam željela nikoga da uvedem u svoj život,  jer sam uživala u svojoj samostalnosti i slobodi. Za tri godine, koliko sam igrala za Budućnost, slučajno sam srela  Aca, ne više od četiri puta. Na moje iznenađenje i razočarenje, nijesam uspjela da se oslobodim osjećaja koji sam gajila prema njemu. Zaljubljenost je u meni samo rasla i rasla, i zbog toga sam smjestila Aca u svoju maštu, i na taj način bila sa njim. Moja mašta je od njega napravila savršenog muškarca, i s vremenom u njoj smo postajali samo nas dvoje.

Kako se bližio moj odlazak iz Budućnosti, zažalila sam što nijesam  imala priliku da upoznam Aca i van svoje mašte. Često sam plakala i  molila Boga da mi izbaci iz srca to što osjećam prema Acu, jer ne znam  šta mi se dešava i ne razumijem zašto mi srce toliko pati, plače i žudi za muškarcem kojeg ne poznajem dobro i koji je možda bitno drugačiji od onog kakvim ga ja zamišljam.

Sjećam se da je bio novembar 2016. godine kad sam se vraćala iz Mostara za Podgoricu. Već je bila pala noć. Iz daljine se pri vrhu jednog brda vidjelo svetlo jednog svetilišta. Na tom brdu, nalazi se najveće i najvažnije svetilište u Crnoj Gori i regionu – Manastir  Ostrog. Gledajući Ostrog noću, počela sam da se molim i razgovaram na  sebi  svojstven način sa Svetim Vasilijem Ostroškim. Zamolila sam ga da mi pomogne i olakša mom srcu koje i dalje pati za čovjekom kojeg,  zapravo, ne poznajem. U međuvremenu sam saznala da Aco nije sportski novinar, već se u sport razumije jer ga mnogo voli, i zato finansira mnoge sportove i sportiste u Crnoj Gori. Saznala sam i da je jedan od najuspješnijih biznismena u regionu, a njegov rođeni brat je premijer Crne Gore, i na vlasti je preko dvadeset godina.
U tom periodu čula sam razne priče o Acu, neke lijepe i pozitivne, a druge loše i negativne. Bez obzira na dve te priče, unutrašnjj glas mi je i dalje potvrđivao da je on dobar čovjek. Da bih povjerovala svom unutrašnjem glasu, potrebna mi je bila potvrda, pa sam zamolila Svetog Vasilija Ostroškog za pomoć. Dragi Vasilije Ostroški, žao mi je što te ne poznajem i ne znam mnogo o tebi, ali ne sumnjam u tvoju svetost. Ti znaš što se dešava u mom  srcu, ti znaš da sam se zaljubila u čovjeka kojeg ne poznajem, ti znaš ko je on, i da li je dobar čovjek i muškarac za mene. Sveti Vasilije, u
junu odlazim iz Crne Gore u Dansku. Molim te da mi izliječiš srce. Nemoj dozvoliti da odem u Dansku s njim u srcu ako nije dobar čovjek i pravi muškarac za mene. Ako je, ipak, dobar čovjek, a ti mi daj znak (odredila sam koji) kako bih mogla biti sigurna u svoj unutrašnji glas. Ako ne dobijem od tebe znak u roku od dvije nedelje, znači da je Aco loš čovjek i nije za mene. To će mi pomoći da ga sa lakoćom izbrišem iz srca. U znak zahvalnosti prema tebi moliću tri molitve (odredila sam koje) do Nove godine, svakog dana, ujutru i uveče.” Tako sam se dogovorila sa Svetim Vasilijem Ostroškim, i on mi je dao znak u dogovoreno vrijeme koje sam od njega tražila. Nijesam očekivala da će se to dogoditi. Situaciju mi je još više otežalo kad sam dobila potvrdu da je Aco ono što maštam jer za nekoliko mjeseci odlazim u Dansku s njim u srcu.

Ponovo sam se molila Svetom Vasiliju Ostroškom da Acu i meni omogući  da izađemo na kafu ako je on muškarac kojeg ću voljeti do kraja života, i koji će voljeti mene. Ako nije tako, neka nam nikad ne da priliku da tu kafu popijemo. Za ovu molbu, u znak zahvalnosti prema Svetom Vasiliju Ostroškom, obećala sam da ću molitve, koje sam odredila moliti do Nove godine, produžiti za još koju godinu, bez obzira na to što će se desiti.

Sveti Vasilije Ostroški je u februaru 2007. godine omogućio da Aco i ja odemo na kafu. Od tog dana pa sve do danas, svakog dana zajedno pijemo kafu. Tako se moj ovozemaljski životni san, koji je postojao samo u mojoj mašti, pretvorio u realnost.” (23. poglavlje knjige “Više se ne bojim”, strane 201, 202, 203 i 204)

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *