Monah Arsenije Jovanović: Problem u porodici nastaje kada žena izgubi ove dvije osobine! (VIDEO)

Kada kod mene dođe neki mlad čovjek sa problemima, molitva je vrhovna terapija. Mi imamo fiziološki i duhovni imunitet. Duhovni imunitet brani nas od demonskih sila, kao što nas fiziološki brani od virusa.

Ostroški monah Arsenije Jovanović nije običan monah, on je svestrana, višedimenzionalna, harizmatična ličnost, pisac, uspješan slikar, po profesiji stomatolog. On je pravoslavni učitelj, mentor, propovjednik, pravoslavni psiholog, filozof koji drži duhovnu propovijed na jedan specifičan način, tako što se praktično ispovijeda pred prisutnim audotorijumom. A njegova ispovijest je toliko moćna i poučna jer je lična i iskrena, piše srpskiglas.com.au.

Brzina koju živimo i koja nam je nametnuta vodi, kaže, na psihijatriju, kod dilera, u javnu kuću ili u – restorane:

“Zašto su na Zapadu ljudi predebeli? Zato jer im je duša beskrajno gladna, a tijelo im je sito. Oni jedu da utole glad, ne fizičku, već duhovnu, a ona ne može da se utoli hranom u fast fudu.”

Uzrok ovakvog stanja je, prema riječima oca Arsenija, nedostatak ljubavi.

“Nema ljubavi. Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za djecu. Vaspitavani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti. Od lakših, poput anksioznosti, strahova i depresije, pa do najtežih stanja. To sve potiče od uništavanje žene koja gubi dva svoja najmoćnija oružja: ženstvenost i ljupkost. Izgubivši kontakt sa Bogom i onim što joj je Bogom dano takmiči se sa muškarcem. Djeca odrastaju u tom ambijentu i kada majke izgube svoju crtu žene, onda i djevojčice, njihove ćerke, postaju još gore. Muška djeca počinju da mrze majke koje ih nisu vaspitale da vole ženski rod i to stvara ambijent nasilja u kojima muškarci maltretiraju žene i djecu. Gubi se svaka mjera,” kaže otac Arsenije.

On objašnjava zašto se koplja najviše lome oko omladine i zašto se i na globalnom niovu pokušava perfidna kontrola mladih.

“Na Pravnom fakultetu u Podgorici redovno je održavana tribina koja je zatvorena posle mog predavanja na kojem sam govorio o narkomaniji i rokenrolu. Rekao sam da nam je omladina zombirana, nadrogirana. To se nekima nije dopalo. Zašto? Zato što je omladina najzdraviji dio društva. Čovjek srednjih godina je ucijenjen poslom, djecom. Omladina je rasterećena i može da pokrene promjene. Sistem to zna i ne želi da se istina čuje. Sjećam se mog vremena. Vođe najvećih rokenrol bendova bile su izmanipulisane od sistema. Mislili su da su borci, neki buntovnici, ustvari, sistem je preko njih kontrolisao omladinu. Dođu klinci na koncert, izduvaju se, izmitinguju, kažu: “Kako nam je dobro u ovom mekom komunizmu”, i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.”

Otac Arsenije kaže da u ovom vremenu naša pravoslavna crkva, odnosno sveštenici moraju da budu spremniji da daju odgovore omladini.

“Mi i ne znamo šta je to pravoslavlje. Čak i mnogi naši sveštenici ne znaju kojom silom raspolaže pravoslavlje. Dođe im mlad čovjek sa problemima, oni ga pošalju na psihijatriju. Ne znaju da je molitva ta koja ima silu iscjeljenja. Toga i neki u Crkvi nisu svjesni. Kada kod mene dođe neki mlad čovjek sa problemima, molitva je vrhovna terapija. Mi imamo fiziološki i duhovni imunitet. Duhovni imunitet brani nas od demonskih sila, kao što nas fiziološki brani od virusa. Molitva izbacuje zlo i priprema nas za vrhovni susret kada srce prestane da nam kuca, kada se naš duh, duša i ličnost spremaju za novo rođenje. Molitva mijenja zakonitosti vremena i zakonitosti fizike. Usporava starenje. Pustinjaci su živjeli po 100-120 godina. Molitva je najbolji botoks,” objašnjava otac Arsenije i dodaje da je Crkvi potreban aktivniji misonarski rad, ali ne ka onima koji su već u Crkvi, nego kao onima koji su van nje, prenosi Intermagazin.net.

“Kada sam objavio knjigu “Bog i rokenrol” neki su mi zamjerili. Pitali me ko će to da čita. A mladi su je dijelili između sebe, koliko njih se skinulo s droge posle moje knjige. Moramo da živimo u ovom vremenu, a ne u srednjem vijeku,” konstatuje naš sagovornik.

Ima, kaže, i savremenih, obrazovanih sveštenika, sposobnih da se urbanim mladim ljudima obraćaju njihovim jezikom.

“Moraš da znaš o kulturi, umjetnosti, muzici, nauci, da sagovornik vidi da ti znaš kroz šta on prolazi. Nedovoljno je samo da pričaš kako je Hristos vaskrsao,” pojašnjava monah Arsenije.

Lijek za sve je ljubav, poručuje na kraju:

“Ljubav se, nažalost, sve više poistovjećuje sa pohotom. Ljubav je kada volimo čovjeka onakvog kakav jeste i ne trudimo se da ga mijenjamo. Ljubav je žrtva. U ljubavi najviše treba da tražimo od sebe, ne od drugog. Treba više da razmišljamo kako se odnosimo prema voljenoj osobi i ona će ona isto tako da se odnosi prema nama. To je uzajamno i sa voljenom osobom i sa djecom i sa roditeljima, prijateljima. A, dešava se suprotno. Tražimo za sebe, ne dajemo, prigovaramo onome pored nas da nam ne daje ono što mislimo da nam pripada i dolazi do razlaza. Ako znamo da je i Hristos između dvoje ljudi koji se vole, onda je ljubav, po mom mišljenjum potpuna,” poručuje otac Arsenije.

Sami pravimo pakao, a ne Bog

Otac Arsenije objašnjava kako to sami pravimo pakao sa kojim se suočavamo i za života, ali i kada naše srce prestane da kuca.

“Sami stvaramo pakao. Nije Bog stvorio pakao, mi ga stvaramo.

Autodestruktivnim životom, zlim pomislima i djelima uništavamo dušu, srce, um koji suočavanje sa božanskom, netvarnom svjetlošću posle smrti doživljavaju kao mučenje i pakao. Kao što se bolestan čovjek sklanja od sunca, tako i bolesnoj duši smeta i muči je svjetlost božanske ljubavi sa kojom se suočava posle smrti tijela,” kaže otac Arsenije.

dijaspora.news/opanak.net