Home / LJUDI / PRIČA ŽENE KOJA SE POSLE DVIJE GODINE VRATILA IZ NJEMAČKE: Crnčili smo po cio dan, ništa nismo mogli da uštedimo! Vraćala sam se kući plačući, sada smo se preporodili

PRIČA ŽENE KOJA SE POSLE DVIJE GODINE VRATILA IZ NJEMAČKE: Crnčili smo po cio dan, ništa nismo mogli da uštedimo! Vraćala sam se kući plačući, sada smo se preporodili

“U Njemačkoj sam bila dvije godine. Otišla sam tamo s dečkom koji je pica-majstor. Radili smo u jednom italijanskom restoranu u malom mjestu nedaleko od Ulma. Ja sam bila pomoćna radnica – prala sam suđe, donosila kuvarima sve što treba, pripremala i pravila salate”, rekla je Osječanka Lana Vego.

U kuhinji ih je bilo troje.

“Ponedeljak je bio slobodan dan, koji bismo od silnog umora doslovno prespavali jer se radilo po cio dan”, nastavlja ona.

Tokom boravka u Njemačkoj savladala je jezik i završila prvi stepen, ali kako je šef bio Italijan lakše joj je bilo da nauči italijanski.

FOTO: PROFIMEDIA

“On je dečku i meni organizovao smještaj. U restoranu smo imali jedan obrok, a od plate nam je smanjivao za režije i stan. Praktično ništa nismo mogli da uštedimo. Otprilike je to, što se tiče novca, kao da radiš po 12 sati šest dana nedeljno u Zagrebu’, izračunala je Lana Vego.

 

Kada bi im se sve odbilo od plate, zajedno je s dečkom mjesečno zarađivala oko 2000 evra. Pokušali su pronaći posao u nekom drugom nejmačkom mjestu, ali samo za iznajmljivanje stana, u Frankfurtu na primjer, trebalo im je barem 1000 evra.

FOTO: EPA

“Životni troškovi nisu toliko skupi u Njemačkoj. Kad gledaš te cijene, one su kod nas trostruko veće. Ali da je lagano – nije. Proživljavaš sve i svašta. Znala sam ponekad kući s posla da idem plačući’, rekla je.

U to vrijeme, došla je jeftinija radna snaga u Njemačku.

 

“Njih su plaćali dva evra po satu, a nas sedam do osam. Kako su bili jeftiniji, radije su njih uzimali. Kada smo stigli u Njemačku, prve godine, bilo je dobro, ali se sve sada promjenilo i nije kao prije”, kaže Osječanka koja se s dečkom vratila u Hrvatsku.

U Zagrebu su sada već pet godina. Priznaje kako se iz Njemačke i Irske u Hrvatsku vratilo i oko desetak njenih prijatelja.

“Prva godina je teška gdje god da odeš. Nije lako. Nikoga ne poznaješ, nova sredina, novi ljudi’, kaže Vego.

Kao komercijalista, u struci nije radila ni dana, ali je 11 godina provela u osiguravajućim kućama. To joj je bio i prvi posao kada su stigli u Zagreb. Uskoro su preuzeli jedan restoran i imali su šest radnika.

“Prošle godine smo ipak odlučili da zatvorimo restoran i upisali smo školu za šišanje pasa. Lijepo smo zarađivali, ali smo dosta davali za najam, radnike, doprinose, namjernice, svježe voće, povrće, sve što ti treba”, nastavlja ona.

U novu poslovnu avanturu odlučili su se da zakorače jer su stalno okruženi psima. Uskoro su uspjeli da otvore svoj salon sa šišanje pasa.

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *